Povodom formiranja nove vlade

07. 08. 2012. 22:00

Nekada davno se imalo i moglo. Bilo je i pregršt lepih želja za budućnost dece: da imaju da budu na svežem vazduhu, da imaju gde da pobegnu iz grada, da se raspojasaju i bar za vikend osete kako je to gacati po prašnjavim putevima, a sunce upeklo. Pravili su se čitavi urbanistički planovi takvih mesta. Svima dobro – i selima, koja su sticajem okolnosti na nekim zanimljivim padinama, i novopečenim građanima, koji iz grada žele da pobegnu. Koliko samo ima takvih propalih projekata? Koliko ima tih spomenika propalim brakovima, zaboravljenim snovima, lepim željama?

A onda su došle zle godine. I sve se zaboravilo. Sve! Ostali su spomenici da se bore sa kišama, mrazevima, nemarom, nebrigom i zaboravom.

Međutim, kako to inače i mora da bude, došao je kraj zlim godinama. Deca su stasala i pohrlila kroz tek otvorena vrata života u evropske banke da uzmu kredit za kola, za stan, za letovanje, za frižider i LCD televizor… za otplatu kredita. A spomenici? Pa, koga pametnog zanima da se bavi mrskom prošlošću, i to još kada je sam život pod hipotekom?

Pošto sam shvatila da je zajednički život uslovljen neispunjivim uslovima, da država ima preča posla nego da se bavi mojim životnim standardom, i uverila se da sam svuda i svakome kao rezervni točak – setila sam se!

Jedva 60 km od ulaznih vrata u klaustrofobičnu kutiju od mog stana u gradu, stoji moj spomenik. Širina kakvu u gradu jedva mogu da zamislim, i sve ono na šta sam alergična. Tako sam se spakovala i otišla u svoj spomenik.

Ovde ništa nemam. Nemam vodu na česmi, nemam mašinu za veš, nemam ženu koja dolazi da me počisti i ispegla, nemam mamu da me nahrani, nemam dečka da ga čekam, nemam nadu da će se desiti čudo na asfaltu. Nemam hipermarkete i tržne centre, nemam pretplatnu kartu za zonsko parkiranje, nemam televizor, nemam moj preskupi muzički sistem, nemam mašinu za pranje sudova, nemam bojler!

A šta onda imam? SVE! Imam komarce, čitave porodice neidentifikovanih letećih objekata, ptice koje su izgradile gnezdo negde u blizinu pa sa mog bora skupljaju materijal za kuću, vevericu koja svakog jutra tačno u 7 sati i 15 minuta obilazi parohiju četinara i krovova, povetarac i oluju, imam oblake i zalazak sunca, zvezde i mesečinu, imam i krušku koja je uprkos svom nemaru rodila i sada se šepuri najslađim plodovima koje sam ikada probala! Imam prvi i drugi program Radio Beograda, imam potpuni mrak kada mu je vreme i svežinu jutra. Imam sebe, mir i uspavljujuću buku insekata. I(!), imam knjigu o Dženi Marks.

I rekli su mi kada sam napuštala klaustrofobični grad da će svi moji problemi poći sa mnom i da se nikakva magija neće desiti za vreme mog odsustvovanja. Jeste, svi moji problemi su sa mnom i ćute. Između nas vlada primirje.

Možda ja nekome nedostajem, možda se neko brine kako ću ja sama, bez alata, bez ikakvih veština za snalaženje u oronulom spomeniku? To je samo napad takvih osećanja. Proći će ih i brže nego što bih ja želela. Ali ja zbog toga ne očajavam.

Mene ovde čuvaju munje i gromovi koji se iz vedra neba spuste nad padinom. Nikada se nisam tako radovala kiši, nikada nisam tako veselo kisnula na biciklu i mirno sedela pod nadstrešnicom koja prokišnjava. Uveče brojim zvezde i užasava me pomisao da ću ipak morati da se vratim tamo gde imam sve.

Ovde me uopšte ne zanima ko je podneo ostavku i zašto, i šta će novi ministar uraditi ne bi li sakrio od naroda sopstvenu prvobitnu akumulaciju kapitala. Razmišljam da izbrišem sebe iz biračkih spiskova i pustim zaborav da me proguta. Ne dam više da se bilo ko – od dečka pa do države – hrani mojim plakanjem, nadanjem i verovanjem. Ne dam!

A sada idem da ugrejem vodu na šporetu, operem kosu i tako okupana, ljuljuškajući se u polusnu pod zvezdama, da zahvaljujem roditeljima što su nekada davno imali lepe želje za svoju decu, i što je njihovo verovanje – u te „pogrešne” ideale – ipak jedan čvrst temelj koji mi dozvoljava da gradim svoj život. Može država da promeni koliko god vlada i da sve to obezvredi, ali kameni temelj mog spomenika je opomena sadašnjem polusvetu da je lako biti ministar kada imaš taj temelj izgrađen od tuđeg znoja, tuđeg rada i tuđih lepih želja. Malo zahvalnosti i poniznosti, malo priznanja umesto neprestanog nipodaštavanja prošlih i prošlih vremena. Logički je nemoguće da je sve, baš sve bilo pogrešno.

*Student doktorskih studija na FDU, Beograd