Ustavni sud, Vojvodina i decentralizacija
Poslednja odluka Ustavnog suda Srbije u vezi sa zakonom utvrđenim pravima Autonomne Pokrajine Vojvodine otvorila je seriju uzbuđenja u našoj političkoj javnosti koje su veoma različite prirode.
Najpre se treba, čini se, osvrnuti na vrlo različito intonirane optužbe Ustavnog suda koje je neukusno i izlagati. Jednostavno zbog dostojanstva ovog organa koje se mora uvažavati ako nastojimo da budemo demokratska i pravna država. Ustavni sud radi svoj posao na način koji mu se čini da je najbolji. Sa tim se neko može složiti a neko ne. I to je savršeno prirodno u demokratskoj zemlji. Ali niko nema pravo na krajnje uvredljive ocene usmerene na rad i odluke Ustavnog suda koje, uostalom, i logički ne stoje. Ustavni sud je, u konkretnom slučaju, procenjivao koliko su određene odredbe zakona u skladu sa Ustavom ili nisu. I našao je –da nisu. Da li je za takvu ocenu kriv Ustavni sud ili možda –Ustav? I tu, čini se, dolazimo do suštine pitanja– položaja Vojvodine u našem ustavnom sistemu. Ovo pitanje može se razmatrati kako sa pravnog tako i sa političkog stanovišta.
Posmatrano sa pravnog stanovišta može se sa puno osnova zaključiti da je Ustavom Srbije suština položaja Autonomne Pokrajine Vojvodine krajnje oskudno i – moglo bi se reći – vrlo neupriličeno regulisana. I to, razume se, otvara mnoge, kako političke tako i pravne dileme. U političkom pogledu, nesumnjivo upravo zbog toga postoje dve vrste reakcija. Jedne su, u krajnjoj liniji, separatističke a druge negativistički orijentisane prema svakom obliku decentralizacije Srbije u cilju uvećanja autonomnih prava Vojvodine.I jedne i druge primedbečine nam se duboko pogrešnim.Besmisleno je govoriti o Vojvodini kao o nekakvom državnom entitetu jer za to nema osnova,pre svega, u političkom raspoloženju Vojvođana.Ali ništa nije manje pogrešno, a ja bih se usudio da kažem, i veoma opasno, poricanje potrebe za posebnim autonomnim,decentralizovanim pravima ovog tako značajnog dela Srbije.I u jednom i u drugom slučaju imamo veoma pogrešne,nedemokratske motive.Vojvodini sigurno nije potrebna državno-pravna samostalnost i to, uostalom,niko ozbiljan i ne traži. Ali je Vojvodini svakako ne samo potrebna nego i neophodna najveća moguća autonomnost, tako poznata u modernim demokratskim državama.I sam sam se nekada i te kako protivio autonomaštvu Vojvodine u Brozovoj Jugoslaviji ali zbog toga što je politička suština te autonomnosti bila antisrpska nastrojenost. I tu treba biti sasvim jasan.Sada nismo u Brozovoj Jugoslaviji sada smo u našoj demokratskoj, proevropskoj Srbiji.Danas nije u pitanju autonomaštvo nego zdrava i demokratska težnja za najširom decentralizacijom naše Srbije. I nije sada u pitanju samo Vojvodina. U pitanju su i svi ostali delovi Srbije koji, takođe, imaju i osnova i prava na uživanje svega onoga što proizilazi iz državne decentralizacije u modernoj, demokratskoj državi koja teži Evropi i demokratskom svetu.
*Pravnik