Kako tumačiti Siriju

Miroslav Lazanski

10. 08. 2012. 22:00

Da sam ja Sirijac musliman-sunit i da živim u sistemu predsednika Bašara el Asada verovatno bih želeo njegovu ostavku više no išta drugo. Ali kako to nisam, pitam se koja teorija o Siriji je tačna? Režim je teško shvatljiv, no sada kao da postoje dve, ili čak tri Sirije, muslimansko-sunitska, muslimansko-alavitska i hrišćanska, koje u različitim trenucima osciliraju između straha i ambicija? Da li su Sirijci gledajući prošlogodišnje scene „arapskog proleća” prvi put osetili potrebu da i oni budu građani sveta, ili arapske zemlje na putu ka demokratiji obavezno moraju da prođu kroz pakao? Kako pomiriti osećaj lojalnosti prema svojoj zemlji i činjenicu da strani centri moći napadaju tu zemlju „da bi se ona oslobodila”. Šta ćemo sa stotinama hiljada običnih Sirijica koji su bili ili još jesu pripadnici 17 tajnih i javnih službi režima predsednika Bašara Asada, i koji obavljaju „čiste i prljave poslove”? Jer ovaj režim predstavlja potpuno domaći, sirijski fenomen, nije ga nametnula nikakva spoljna sila i u potpunosti je proizvod kulture koja ga i održava. Većina običnih sirijskih građana odrasla je u vladavini porodice Asad i to je jedini poredak za koji znaju, onaj koji štiti i njih i otadžbinu od imperijalista i domaćih izdajnika. Cinični posmatrač sa strane, neko ko sedi u Briselu ili u Vašingtonu, rekao bi da svako ko se još uvek nalazi u Siriji, a nije u režimskom zatvoru ili u redovima pobunjenika, na neki je način saučesnik režima u Damasku. Biti živ u Damasku, a ne biti u zatvoru, za većinu zapadnih diplomata verovatno znači da niste protestovali kada je vaš komšija zatvoren, ili da ste izlazili na ulicu i skandirali u čast voljenog predsednika, jer vam je to tajna policija naredila. Pa je tako režim vašu krv pomešao sa svojom. Ali na terenu, u Siriji, stvari ipak nisu takve. Među mnogim Sirijcima postoji intenzivna, gotovo nepodnošljiva ambivalentnost prema bilo kakvoj ideji da ih neko sa strane „oslobađa” i uvodi u demokratiju. Moj prijatelj, Sirijac iz grada Alepa, čije ime ovde ipak ne navodim, sa kojim sam bio u svakodnevnom telefonskom kontaktu i koji mi je precizno navodio detalje šta se sve zbiva u Alepu, pobunjenike je otvoreno nazivao stranim plaćenicima i teroristima. Na moju opasku da je u pitanju građanski rat u Siriji, vrlo je odlučno rekao da to nije tačno, jer u suprotnom on bi poveo 300 svojih dobro naoružanih saplemenika u taj rat.

„To su pripadnici Al Kaide, verski fundamentalisti, muslimanska braća, nije to građanski rat, a još manje rat za demokratiju”.

Zaista, šta je to danas uopšte demokratija u arapskom svetu? Plod zavere, ili kraj despotskih režima? Da li je kompletan arapski svet danas sposoban da definiše obrise građanskog društva, izdejstvuje potpunu slobodu štampe i normalno izglasa parlament? Kako uspostaviti demokratiju u Siriji bez svrstavanja uz Zapad? Je li sve ono što se zbiva u Siriji samo pukotina koju su Arapi prethodno sami stvorili, a drugi su došli da popune tu prazninu? Previše je pitanja, jer ako imate sirijsku vizu na samo sedam dana boravka u toj zemlji, a tu vizu ste čekali dva meseca, teško da možete i sebi i drugima da odgovorite na sve dileme. Naravno da je rat u Siriji podstakao nove verske, etničke i plemenske tenzije, pa i želje za osvetom, što sve kod prosečnog intelektualca u Damasku potvrđuje teoriju o zaveri protiv Sirije kao jedinstvene države. Možda zavera i postoji, ali to ne znači da arapski svet, pa i Sirijci, ne treba da razmišljaju o karakteru svojih režima i načinima kako da ih promene da bi i narodu i državi bilo bolje.

U Damasku zvaničnici tvrde da se iza rata u Siriji, osim nastojanja Katara i Saudijske Arabije da prošire zonu svog uticaja po sistemu „bolje da komšiji gori kuća nego meni”, da se iza zbivanja u Siriji zapravo krije i namera Zapada da preko Kurda utiče na prilike u Iranu, Iraku, Turskoj i naravno u Siriji. Kurda ima oko 25 miliona i pretežno žive u te četiri zemlje sa različitim stepenima autonomije. Irak nema snage da kontroliše svoje Kurde, Turska je u stalnom ratu sa svojim Kurdima, a Damask je lukavo prepustio kontrolu sirijske teritorije uz granicu sa Turskom sirijskim Kurdima. I to je sada poseban rat u ratu.

Islam je opstao u režimu sirijskog socijalizma. Hodže se redovno čuju sa minareta džamija u Damasku. „Flertovanje” Damaska sa socijalizmom sovjetskog tipa bilo je više u funkciji konfrontacije s Izraelom i Amerikom, a sirijski „socijalisti” nikada nisu prihvatili teoriju o klasnoj borbi i o primatu materijalnog nad duhovnim. Ali, za razliku od drugih arapskih država, religija u sirijskom društvu nikada nije bila posebno moćna.

S druge strane, arapsko „proleće” pokazuje da legitimni arapski izbori idu naruku islamistima. Demokratizacija arapskog sveta dovodi do jačanja antiamerikanizma, većina Arapa ima negativan stav prema SAD. Otuda i pitanje, da li Vašington uopšte zna ko bi mogao da nasledi Bašara el Asada? Ili je ipak najvažnije potpuno ukloniti Moskvu iz Mediterana?