Prvo zlato posle 2000.

13. 08. 2012. 22:00

Olimpijski komitet Srbije nije uoči igara saopštio koliko medalja očekuje od naših sportista, kao što to rade neki nacionalni olimpijski komiteti, dakako ne svi. Ali neki mediji i sportski radnici nisu zadovoljni učinkom naših sportista, pre svega brojem osvojenih medalja, hvatajući se za izjavu Vlada Divca, predsednika OKS-a, da imamo šanse za deset medalja, odnosno da desetak naših sportista i ekipa zauzima visoka mesta u svetskom i evropskom sportu i da su kandidati za medalje...

I te stavove, logično, prihvataju mnogi ljubitelji sporta zaboravljajući da mi nismo izmislili sport, da nismo najbolji u svemu i da je u Londonu bilo 10.500 sportista iz 204 zemlje jednako željnih uspeha.

Ipak, osvojene su četiri medalje – zlatna Milice Mandić, srebrna Ivane Maksimović i bronzane Andrije Zlatića i vaterpolista. To je najbolji trofejni saldo našeg sporta od Atlante 1996. godine, a prvi put posle Sidneja 2000. imamo i olimpijskog pobednika. Novak Đoković, Milorad Čavić i Zorana Arunović zauzeli su četvrta mesta, to nisu medalje ali su vrhunska sportska dostignuća. Andrija Zlatić je imao još jednu medalju na nišanu, ali je izgubio poslednjim hicem i zauzeo šesto mesto. Zorana Arunović je sigurno najveći tragičar u našem timu, jer je imala dva finala i osvojila četvrto i sedmo mesto, a kako to strelci kažu „vredela je za medalju”, ali u streljaštvu ima previše faktora koje je nemoguće ili bar teško potpuno staviti pod kontrolu. To znaju i Damir Mikec i Nemanja Mirosavljev koji su bili među najvećim favoritima za trofeje ali nisu uspeli da se probiju u finale.

Šesto mesto plivača Velimira Stjepanovića, sedmo mesto bacača kugle Asmira Kolašinca, finale atletičarke Ivane Španović, kajakaša Marka Novakovića i sestara Olivere i Nikoline Moldovan su, takođe, sjajni plasmani, čak i četvrtfinale teniskog dubla Tipsarević–Zimonjić.

U ekipnim sportovima samo vaterpolo reprezentacija predstavlja konstantu – osvojila je četvrtu medalju uzastopno, a to što mi (a i oni) mislimo da vrede za zlatnu ovog puta se nije dokazalo u bazenu. Možda će u Riju.

Odbojkaši, odbojkašice i rukometaši, ekipe koje su nas na poslednjim evropskim šampionatima obradovale medaljama nisu uspeli da se plasiraju u završnice olimpijskih turnira.

Na kraju umesto opredeljivanja za uspeh ili neuspeh bolje je opredeliti se za stav da je naš sport u Londonu pokazao onoliko koliko vredi u ovom trenutku, svaki pojedinac i cela olimpijska misija. Već odlazak u London 115 sportista u 15 sportova koji su ispunili olimpijske norme predstavlja uspeh za srpski sport čiji je sistem početkom devedesetih godina prošlog veka potpuno urušen i koji još zadugo neće moći da se vrati na onaj nivo koji je imao pre sankcija.

Moramo se pomiriti s tim – Srbija nije zemlja sporta, već zemlja koja voli sportski uspeh.