Na Andrićev venac po amanet

15. 08. 2012. 22:00

Za razliku od pojedinih država zapadnog Balkana koje su bojkotovale inauguraciju predsednika Nikolića, turski ministar spoljnih poslova Ahmet Davutoglu odlučio se za dolazak, čime je još jednom pokazao ne samo ozbiljnost turske diplomatije, već i u celom svetu prepoznatljivu tursku spremnost da i sa „nesimpatičnim” predsednicima održava kontakte.

Pored toga što vladajuća turska Partija pravde i razvoja, u nastanku Srpske napredne stranke to jest distanciranju njenih prvaka od SRS-a, prepoznaje svoje prve korake načinjene sredinom devedesetih godina formiranjem reformskog krila unutar islamističke Partije blagostanja, ipak, treba reći da ona u uspostavljanju veza s novom srpskom vlašću pre svega vodi računa o turskim nacionalnim interesima i očuvanju postignutog uticaja na prilike u Srbiji i regionu. Ovo, naime, ne znači ništa drugo nego da su turski zvaničnici i te kako spremni da zažmure na Nikolićevo negiranje genocida u Srebrenici i radikalsku prošlost ukoliko se Srbija opredeli za kontinuitet politike prema Turskoj.

Nakon što je s priznanjem Kosova 2008. najavila proširivanje fokusa interesovanja na region Balkana, Turska je naročito u odnosima s Beogradom uspela da ostvari velike uspehe. Koliko je Beograd, kako u želji da pokaže svoje novo, evropsko lice, tako i zbog činjenice da put do EU ne vodi samo preko Brisela i Vašingtona, već i preko zadovoljavanja spoljnopolitičkih apetita Turske – izašao u susret Ankari, vidi se na nekoliko primera. Najpre, na zaobilaženju Banjaluke prilikom usvajanja rezolucije o Srebrenici i Istanbulske deklaracije, zatim na pozivanju turskog Direktorata za verska pitanja da posreduje u pronalaženju obostrano prihvatljivog rešenja za „zaraćene” islamske zajednice u Srbiji, kao i otvaranju predstavništva Turske agencije za saradnju i koordinaciju u Beogradu.

Upozorenja da se iza olako izrečenih turskih tvrdnji o Srbiji kao strateškom partneru nalazi i ne toliko skrivena ambicija Ankare da preko država i regiona u kojima muslimani predstavljaju dominantni deo populacije, ili barem značajnu manjinu, formira svoju sferu uticaja na prostoru celog poluostrva, čini se nisu ozbiljno shvaćena u prethodnoj vladi. Opravdanost ovakvih sumnji, međutim, često potvrđuju sami turski zvaničnici. I to, kako izjavama poput one Erdoganove o Bosni koju mu je Alija Izetbegović ostavio u amanet, tako i forsiranjem pojedinih, očigledno ne samo ekonomskih investicija. Upravo veliki interes Turske za osavremenjivanje saobraćajne infrastrukture u oblastima i državama kao što su KiM, Raška, Albanija, BiH to jest duž pravca koji ministar Davutoglu u knjizi „Strategijska dubina” naziva „geopolitičkom i geokulturnom žilom kucavicom Turske na Balkanu”, to pokazuje.

Uz nastavak nastojanja da se redefinišu statusi Raške i Republike Srpske, koju je Davutoglu u svojoj knjizi označio kao „rezultat srpske politike etničkog čišćenja” i „privremeno rešenje”, vlasti u Beogradu će se verovatno suočiti i sa postepenim povećanjem turskog vojnog prisustva u regionu. Učešće turskih aviona u obezbeđivanju koridora Krit–Bengazi tokom napada na Libiju i pretnje Siriji nagoveštavaju da je premijer Erdogan onemoćalim generalima, umesto njihove nekada presudne uloge u determinisanju unutrašnje i spoljne politike, očigledno namenio isključivo pomoćnu „spoljnopolitičku” ulogu.

Drugim rečima, etnički nestabilna Makedonija i KiM, na kome je Turska vojno prisutna još od 1999, predstavljaju savršene poligone za usavršavanje turskih „mirotvoračkih” sposobnosti, a na konačnu odluku o ovome, kao i na tursko preuzimanje baze Bondstil, uticaće i ishod eventualne turske avanture u Siriji. U svakom slučaju, najavljeni dolazak novog ambasadora Mehmeda Kemala Bozaja, koji je zbog nekadašnjeg službovanja u Sloveniji i BiH, više nego dobro upoznat s ovdašnjom situacijom, dobra je prilika za Beograd da sazna suštinu Izetbegovićevog amaneta. Pa i da razjasni sa Ankarom da li, pored ovog, postoji još neki amanet na koji se zvanična Turska može u budućnosti pozvati.

Autor je magistrirao na Institutu društvenih nauka Univerziteta u Ankari