Moć nezvanične verzije
U američkim knjižarama od sredine maja je nova knjiga o staroj temi: atentatu na predsednika Kenedija. Autor Vinsent Bugliozi je uložio dosta truda da, pod naslovom "Povraćaj istorije: Atentat na predsednika Džona F. Kenedija", na enciklopedijski način, navodeći čak i najtrivijalnije činjenice, otkloni sve nedoumice o američkoj traumi koja se zbila 22. novembra 1963. u Dalasu.
Mnogi će sigurno kupiti ovu knjigu, ali teško da će je svi koji to učine pročitati celu: ima više od 1.600 strana. Još manje je verovatno da će ova "konačna istina" ubediti najmanje dve trećine Amerikanaca koji, čak i prema najnovijim istraživanjima javnog mnjenja, veruju da Li Harvi Osvald nije bio usamljeni atentator, niti samo zaluđeni levičar ogorčen zbog Kenedijevih nastojanja da likvidira Fidela Kastra – već da je reč o široj zaveri, u kojoj su najčešće pominjani akteri CIA i mafija.
O atentatu na Kenedija, uostalom, dosad je objavljeno oko hiljadu knjiga, ali nijedna nije uspela da oficijelnu istinu – onu koju je u svom izveštaju predočila Vorenova komisija – učini uverljivijom i privlačnijom od alternativne.
Ubistvo Kenedija nije jedini primer zavodljive moći nezvanične verzije. Rame uz rame sa mitom o zaveri protiv 35. američkog predsednika jesu i drugačija tumačenja šta se zapravo dogodilo u dosad najdramatičnijem događaju 21. veka – terorističkom napadu Al Kaide na Ameriku, kada su na Menhetnu spektakularno srušene dve kule Svetskog trgovinskog centra.
Već danas je impresivan broj knjiga koje dokazuju nešto u šta nije teško poverovati: da tako nešto nije moglo da bude delo samo 19 mladih fanatika: da mora postojati nešto više, neka još mračnija i kontroli još manje podložna sila od džihadista Osame bin Ladena.
Ali kad je reč o nezvaničnim verzijama o 11. septembru, najimpresivniji je jedan amaterski film, koji su tri mlada Amerikanca 2005. napravila na lap-top kompjuteru, koristeći originalne dokumentarne snimke američkih TV mreža, pomoću kojih ređaju sloj po sloj naizgled racionalnih objašnjenja, ali sa zaključkom koji, ako se poveruje argumentima koji se nižu sat i 29 minuta, izgleda moguć – da je reč o unutrašnjoj američkoj zaveri.
Naslov ovog filma je Loose Change, što se slobodno može prevesti kao "Sitniš", ili "Kusur". Ono što je u njemu najuverljivije, to je još jedno pokazivanje moći nezvanične verzije. Film se na portalu Gugl-videa (video.google.com) nalazi u 1.668 verzija (uključujući i dokumentarce i komentare o samom filmu), a poslednju verziju "skinulo" je do sredine prošle nedelje šest miliona korisnika Interneta. Prošle godine, na godišnjicu napada, prikazan je na televizijama u 12 zemalja, gde je imao oko 50 miliona gledalaca. Prodato je oko 100.000 DVD ploča, a besplatno podeljeno oko 50.000.
Film se sa Gugl-portala može skinuti sa titlovima na gotovo svim jezicima sveta (uključujući i naš), a procena je da ga je, sve u svemu, odgledalo oko sto miliona ljudi. Koliko njih je poverovalo – da su, između ostalog, dve kule srušene ne zbog toga što su pogođene avionima, nego zato što je u njima detoniran unapred smešten eksploziv, da Pentagon nije pogođen "boingom 757" (jer se na snimcima ne vide njegovi ostaci) – možda i nije toliko važno, koliko činjenica da je rođena i u masovni opticaj ušla još jedna "teorija zavere", koja konkuriše, pa i nadmašuje mnoge stare, od one o tajnoj svetskoj vladi koja nameće novi poredak, preko "cionističke zavere da se ostvari svetska dominacija", do navodno lažnog sletanja na Mesec posade u kosmičkom brodu Apolo-11.
Sociolozi su detaljno proučavali ovaj fenomen, objašnjavajući ga čovekovom potrebom da u situacijama dramatičnih događaja iskonstruiše neko objašnjenje koje bi otklonilo zebnju i strah, da se teško razumljivom da neki smisao. Kao produkti masovne kulture, nezvanične verzije na popularnosti dobijaju sa novim kanalima za njihovo širenje – Internet i mobilni telefoni omogućavaju da se raspredanje priča, konstruisanje mitova i stvaranje "urbanih legendi" sada obavlja mnogo brže i efikasnije.
Bliže nama, lako je, imajući u vidu načine širenja nezvanične verzije, predvideti da li će presuda atentatorima na premijera Zorana Đinđića obesnažiti teorije o "trećem metku", još jednom, neuhvaćenom atentatoru i slično. Neće. Podloga svake nezvanične verzije je politički šok i politička neizvesnost koji izaziva traumatičan događaj. Izbegavajući da više pažnje posveti upravo političkoj dimenziji atentata, sud je možda najviše štete naneo onima koji se u tom kontekstu – u nezvaničnim verzijama – pominju.