Prodajem „Stubove kulture" za jedan dinar
Предраг Марковић (Фото Танјуг)
Verujem da me malo toga može iznenaditi u javnom životu i na političkoj sceni Srbije. Nije me zato preterano iznenadio ni ljubazni poziv novinarke „Politike” Biljane Baković. I odmah da kažem, taj razgovor je u tekstu od 23. avgusta, kao i citirani navodi, korektno i profesionalno prenet.
Kao što znate, i da je bilo drugačije, teško je zamisliti da bih reagovao. Moji principi su, koliko god delovali „mazohistički”, i javni i jasni: ne demantujem medijske napise, ne mešam javni i privatni život, odvajam politički i poslovni angažman, nikada nisam kupovao ništa državno niti učestvovao u ma kakvoj privatizaciji, u svom okruženju angažujem profesionalne a ne stranačke ljude, po pravilu ne dajem izjave i komentare tuđih izjava jer ne ogovaram ljude ni privatno a kamoli javno, ne svađam se sa ljudima jer mi je važnije ono što se uradi od onog što se kaže. Za to plaćam adekvatnu cenu. I, naravno, ovakvi principi izazivaju reakcije mnogih kojima više odgovara „muljanje”, promenljive vrednosti, politički patronati i tajni kriterijumi.
Već sam se u poslednjih dvanaest godina navikao.
Kada sam pokazao da imovinska karta javnih ličnosti može biti javna, u poštanskim sandučićima su osvanuli anonimni leci. Kada sam uvodio pravila u Narodnoj skupštini Srbije ili u Ministarstvu kulture, kada sam odbijao platu na javnoj funkciji, službeni stan ili obično korišćenje službenog automobila, novine su se punile izmišljenim, često potpuno budalastim „skandalima”. I mislim da je to sasvim u redu u društvu koje se tek uči pravilima osnovne javne pristojnosti.
Kada skoro četiri godine nisam učestvovao u političkom životu, jedina poluizmišljena, benigna foto-vest bila je da mi je neki građanin, na pljusku, pozajmio ženski kišobran do ulaska u automobil.
Otkako sam, marta 2010. obavestio javnost o nameri da se vratim u politiku, naravno, opet sam čitao kreativne lažne izjave, citate nepostojećih biografija i nepostojeće „izvore bliske P. Markoviću”.
I to mi je bilo razumljivo. I, naravno, ni najgluplje gadosti nisam demantovao niti sam prihvatao predloge advokata da naplatim odštetu na sudu, uveren da je moja obaveza da javno vidljivo, makar usamljen, ne odustajem od glavnog posla za koji sam se u Srbiji opredelio da radim upravo po principima koje zastupam. (Uostalom, tokom svih ovih godina, ili stvarnost ili navodni učesnici, a neretko i sami mediji koji su kreativno „otkrivali priče”, demantovali su početne besmislice.)
Nažalost, nekima je palo na pamet da bi bilo dobro neuspele „napade” na mene zameniti napadima na „Stubove kulture”, kuću koju sam osnovao pre dvadeset godina i čiji sam i sada vlasnik. Priznajem da su ovog puta i plan, i kreativnost, i sredstva, i upornost pokazali rezultate.
Kuća, koja dvadeset godina okuplja pre svega vodeće srpske pisce (D. Albahari, S. Velmar-Janković, Lj. Simović, D. Kovačević, R. Petković, V. Ognjenović, D. Velikić, M. Pantić, M. Prodanović, G. Milašinović...), istoričare, ekonomiste i pravnike; koja otkriva i ulaže u nove pisce (S. Obradović, S. Tešin, M. Vujičić, B. Adašević, F. Čolović...); kuća čijih su 200 knjiga prevedene kod vodećih svetskih izdavača, na 35 jezika i na pet kontinenata; kuća koja je besplatno pomagala svaki važan nastup Srbije u inostranstvu; koja je sa prijateljima poklonila milionske sume školskim bibliotekama bez ikakvog javnog „razmetanja”; kuća iza koje stoje stotine najvećih nagrada u Srbiji – ta kuća je odabrana za metu različitih vidova pljački usred opšte krize knjige i nacionalne kulture.
Nije pomogla ni činjenica da godinama ne držim upravljačka prava u kući; da je moje „vlasništvo” samo obaveza kuće da poštuje uređivačku politiku koju sam sa saradnicima osmislio a moja moralna obaveza da kad god mogu ličnim finansijskim sredstvima pomažem (i zaposleni i ja smo svoje „obaveze” ispunjavali); ni činjenica da se kuća, kada sam izabran za ministra kulture, aprila 2011. nije čak javila ni na konkurs ministarstva za otkup knjiga za fondove javnih biblioteka (učinila je to tek na sledećem konkursu, posle reakcija biblioteka koje su trajno ostale bez naslova vodećih srpskih pisaca), ni činjenica da su „Stubovi” u vreme mojih „mandata” zatvarali (često prekasno i sa ogromnim finansijskim posledicama) svoje prodajne objekte (koji nikad nisu iznajmljivani od javnih „poslovnih prostora”)...
Naprotiv. Kreativni asortiman je upotpunjen „vestima” iz fiktivnih ili stvarnih institucija. Izmišljene povlastice, „mogući sukob interesa”, „nespojivost dve funkcije”... Poslednja u nizu je vest povodom koje me je vaša novinarka nazvala i povodom koje je ilustracija i moja fotografija.
Nazvao sam „Stubove” (za informaciju zainteresovanima u poslednjih godinu dana sam u kuću svraćao dva puta, uoči Nove godine i uoči letnjih odmora, „na nekoliko minuta” da pozdravim zaposlene) i proverio. Agencija je stvarno uputila pre skoro dva meseca obaveštenje i pitanja. „Stubovi” su na obaveštenju zahvalili a na pitanja ljubazno odgovorili (kuća nije učestvovala ni u kakvom javnom nadmetanju niti na tenderu za javne nabavke) uz pojašnjenja, priloženu dokumentaciju i spremnost da u slučaju ma kakve nejasnoće pruže dodatne ili nove informacije. Da li je u pitanju nečija pravna aljkavost, lenjost, nerazumevanje ili namera, saznaće uskoro. Možda, za promenu, i neki stvarni formalni propust u dodatnom obaveštavanju.
Ono što je mnogo važnije, jeste činjenica da su fabrikovani napadi koji počivaju na činjenici mog „vlasništva”, između ostalih, poslednjih godina ugrozili i osnovno poslovanje kuće. Ogromnu štetu trpe i zaposleni, i autori, i brojni poslovni partneri, ali i čitalačka javnost.
Pošto nameravam da i dalje živim u svom jednosobnom stanu, da i dalje vozim svoj automobil i da i dalje javno zastupam iste principe (ovog puta kao narodni poslanik i bez odbijanja plate za javni posao) u pokušaju stvarnih promena u Srbiji, logično je da će se i „napadi” nastaviti.
Kako nemam ništa protiv da se oni vode protiv mene ali bez daljeg ugrožavanja drugih ljudi, poslovnih partnera „Stubova”, pisaca i čitalaca, preostaje mi očito samo mogućnost da tu manu „vlasništva” otklonim. (Žrtvovao sam i mnogo vrednije stvari.) Naravno, javno.
Zato, na ovaj način, u vašem listu koji počiva na tradiciji, objavljujem ponudu o prodaji 100 odsto vlasništva „Stubova kulture”. Početna cena – jedan dinar. (Malo sam star da se naglo obogatim, a i spadam u one koji u dinar veruju). Jedini uslovi su da kupac ima bar jednogodišnje iskustvo u izdavaštvu, da je kapital sa područja Srbije, Crne Gore ili Republike Srpske (ne bih da „Stubovi” pored svega što su uradili budu još i statistički argument za „povećan broj stranih investicija”), i, podrazumeva se, poštovanje uređivačkog koncepta i preuzetih obaveza. Ponuda važi 30 dana. (Za one koji pamte samo praznike, recimo od Velike do Male Gospojine.)