Međe razmenjivih svetova

10. 03. 2007. 12:44

Тодор М. Стевановић: "Пауново сазвежђе", уље на платну, 2005.

U jedanaestoj pesničkoj zbirci Arhiv beline Dobroslav Smiljanić nastavlja svoj osobeni poetički koncept koji je primenjivao i u nekim svojim ranijim knjigama, osobito u prethodnoj "Ruine i priviđenja" (2001). Ovakav pristup čitaoca stavlja u pomalo podređen položaj onog ko istovremeno uživa u pesnikovim "nesistemskim" i "nekoherentnim" formalno-jezičkim postupcima, ali mu to katkada pričinjava i izvesne teškoće u određivanju pretpostavljene sabirne žiže smisla.

S druge strane, to nije i ne mora biti prigovor pesniku čiji se estetički naum smešta s onu stranu svakog logocentrizma, ma šta on mogao da znači, u ukrštenim i umnoženim kontekstima ne samo raznorodnih, protejskih preobražaja prvobitnog osnovnog tona ili teme. On se takođe ispoljava i u metaforičkim i diskurzivnim upućivanjima na citate književnih i filozofskih dela, bogatim asocijacijama na slikarstvo, kao i u zavidnom stepenu autopoetičke simbolizacije vlastitih tekstova. Moramo primetiti, međutim, da je u tehničko-korektorskom smislu ova knjiga, nažalost, izuzetno aljkavo urađena, a to šteti ne samo ovom izuzetnom pesniku, već i njegovom uglednom izdavaču.

Tri ciklusa Smiljanićeve zbirke (Htonska radilica, Moja istumbana ja i Peševi pelerine) svedoče o tematskom, formalnom i žanrovskom raslojavanju unutar istog rukopisa koji je ujedno aluzivno prokrvljen i iznutra povezan pojedinim motivskim i značenjskim paralelizmima. Izmeštanje i izbegavanje suprotstavljenih binarnih pojmova kao što su spolja i unutra, govor i pisanje, san i stvarnost, mirovanje i kretanje, središte i margina, trenutno i večno – odvija se pak u jedinstvenom i uzbudljivom prostoru lirski vibrantnog zazivanja iracionalnih, zaumnih slika.

A one upravo izbegavaju direktan "prevod" na pojedine filozofske termine ili pojmove. Ta izrazita čulnost i konkretizacija emocionalno-kognitivnog arhiva sećanja, kao i skrivenih ili neposrednih kulturoloških referenci, artikuliše se najčešće u nadrealnim metaforama koje i umnožavaju potencijal poetskog smisla: "Iza papirusa i pergamenta: topot, grive na vetru,/ budna/ varvarstva. Na zemlji krš od pločica gline, oboren/ stub:/ trag straha od tuđine. Iza slike i zvuka na tragu,/ u drevnom/ hramu – beli se arhiv prećutanog. Nepodnošljiv teret/ duše./ A belina je minsko polje ispod jezika, između rovova/ ranih/ bitaka za nasleđe" (Međaši, VII).

Nepodnošljivi teret duše kod Smiljanićevog lirskog junaka uvek ima svoju predistoriju prošlosti, bilo da je opservirana u evropskom, antičko-vizantijskom ili dalekoistočnom civilizacijskom krugu. Time se osnažuje i njegova promenljiva egzistencijalna putanja u koju se lirski glas upisuje poput izgnanika, putnika, Ahasvera, ljubavnika ili zatočenika). Kao da je jezik sličan naizgled mirnoj površini mora ispod koje se sprema apokaliptička plima, da bi poetske figure usmerila ka nepoznatim obalama i hridima. Sve do prostora u kome večito stvara "htonska radilica", ona božanstvena matica stvaranja, čije su podanici i žrtve, ali katkada i gospodari "majstori", pesnici, slikari, stvaraoci uopšte.

I tu počinje dvosmerno kretanje i ka unutra i ka spolja: ka mestima nevidljivim, u susret hipererotizovanoj Euridici koja želi iz sveta tame na svetlost, Orfeju, jer oboje vole život i seksualnost za njih predstavlja možda jedini pouzdani, opipljivi znak egzistencije. U jednoj od najboljih pesama ove zbirke "Orgastička ruža" lirski glas se povlači u pozadinu da bi ustupio prostor pesme retorički uznesenim iskazima : "Ruža, buktava, sva od ognja raspamećenog,/ usputna, orgastička i prolazna/ na kratkoj stazi još kraćih priviđenja/ gde se svijaju zemlji teške grane postojanja".

Ta metafora "maloverovatne ruže" sažima u sebi sva umnožena, istumbana i rasejana pesnikova "ja" koja se često otelovljuju u neposrednom govoru o duševnim i telesnim ranama. Jer telo je kod Smiljanića, kao i kod Rastka Petrovića, ali i nekih drugih savremenih pesnika, monistička, a ne dualistička kategorija, onaj neponovljivi, iako propadljivi simbol razmene između unutrašnjeg i spoljašnjeg, tih promenljivih izotopa koje ga određuju u vremenu i prostoru, u tajni rođenja i tajni smrti: "Ako telo ode, ljubav ostaje sama/ Staza u vodi koja pamti tvoju senku/ Monada u kojoj se ogledaju sve ostale" (Ako je telo).

Smiljanićev Homo Viator svagda putuje sam, bez saputnika, rizikujući da se nikada ne vrati na Itaku. Ali, ujedno ne gubi nadu, jer "metafizika kraja kaže, na lenjom jeziku tropa, da smo svi negde stigli". Iako jedan o drugome ništa, izvesno, nećemo saznati.
Bojana STOJANOVIĆ PANTOVIĆ

-------------------------------------------------------------------------

Međaši,

Eolovu vreću dreši hora.

Ptica što uzleće vuče još senku po zemlji i kad padne probudi rudnike sna u gnezdu.

Majstori izlaze iz ruševina, svaki nacrta na svome zidu vrata i prođe kroz njih. Pucaju krugovi

i damari. U dovršen svet dolaze vesnici i orači.

Bujice nagle snage ruše pred sobom brane, druga korita kopajući. Tu svaka voda ima svoje plivače

i davljenike. Prvi svoju obalu biraju, drugi na dnu šapat tišine kušaju. Samo retki ronilac oslušne ih.

Ali ko može ako mora da ih zaboravi. Žrtvovanje za drugog. Za svakog i nikog. Ili za božicu iluziju.

U privoljenom izgnanstvu. U grobu bez madraca.
Dobroslav SMILjANIĆ