Građansko novinarstvo

06. 09. 2012. 22:00

Zašto samo sponzorišeš sportske klubove u Beogradu, a ne i u unutrašnjosti?

To možeš da mi prigovaraš kada nam tvoja stranka plati račune koje duguje.

Ništa mi vama ne dugujemo, sve se na vreme plaća.

Nije tačno, proveri, pa onda komentariši.

Ovo je samo deo prepirke lidera jedne naše stranke i direktora jednog javnog preduzeća na Tviteru. Njihovo prepucavanje ujutru je osvanulo i u nekim novinama. A da li su bili iskreni ili je samo bila reč o predstavi i manipulaciji – ostaje da se pitamo svi koji smo pročitali njihov dijalog? To, naravno, nikada nismo saznali. Kao ni to da li su ti računi zaista plaćeni ili nisu.

Da veliki broj naših političara danas ima naloge na Fejsbuku i Tviteru nije ništa novo. Novo je da ih odnedavno imaju i institucije. Pre nekoliko dana Vlada Srbije poslala je potpisniku ovih redova zahtev za prijateljstvo na Fejsbuku. Juče je u našu redakciju stiglo i saopštenje da je Ministarstvo finansija i privrede otvorilo zvanične naloge na društvenim mrežama.

Kuda to vodi i da li će obraćanje javnosti sve više dobijati čisto „digitalni” oblik?

Najpre, to uopšte ne mora da bude loša vest. To vodi većoj demokratizaciji institucija, barem kada je reč o onim građanima koji koriste internet i društvene mreže. A u Srbiji je na Fejsbuku tri miliona ljudi!

Problem se, međutim, javlja baš ako se vratimo na početak priče. Koliko su napisi i polemike na društvenim mrežama, koji ih oni stavljaju, u službi javnog i objektivnog informisanja? Da li je reč o potpunoj otvorenosti institucija i kompanija i da li će odgovarati na sva pitanja i primedbe korisnika ili kreće invazija jedino marketinških poruka, bez relevantnih informacija? I još nešto – hoće li kompanije i institucije polako početi da zanemaruju tradicionalne medije, a klasično zameniti neko „građansko novinarstvo”, gde će korisnici na društvenim mrežama pitati, a institucije i kompanije odgovarati.

Teško. A zašto? Zbog toga što su sada mogućnosti za manipulacije ovom tehnološkom novotarijom veće nego ikada. Neko nešto pita, a onda pismeno neko drugi odgovara šta hoće. I to čitaju svi. Dakle, novinar „Politike” postavi pitanje, a odgovor mogu da koriste svi mediji. Bez ograničenja. Pa da onda ostavimo samo jedan medij.

Konačno, u razgovoru u četiri oka novinar insistira na pitanjima i potpitanjima, dok se stvar ne razjasni. Ministar, na primer, ne može da pobegne od novinara. Takav beg mu i Fejsbuk i Tviter – garantuju.

Međutim, hoće li forma potisnuti suštinu, a našminkan digitalni odgovor dobar i informativan istraživački tekst, tek ćemo videti. Dok Fejsbuk danas vredi više nego hiljadu prehrambenih kompanija zajedno, zaboravili smo šta je suština. I šta smo dobili? Ironiju: da je danas lakše za dinar dobiti najnoviji model mobilnog telefona nego napuniti frižider!?