Karađorđe protiv Marakane

18. 09. 2012. 22:00

Iz diplomatskog i političkog govora novinari su preuzeli da glavni grad poistovećuju s državom. Tako se i kod nas, i u inostranstvu, između Beograd i Srbija stavlja znak jednakosti.

To se prenelo i u sportsko novinarstvo, gde je ta veza pojačana posebnim izrazima. Kad reprezentacija loše prođe u svom glavnom gradu, onda se to naročito ističe. Na primer: „Francuzi izgubili usred Pariza”, „Englezima samo bod usred Londona”, „Italijani nadigrani usred Rima” i slično.

Kad domaćin izgubi u nekom drugom gradu u svojoj zemlji to kao da nema istu težinu. Valjda je to zato što se sportske utakmice doživljavaju kao neke ratne bitke, u kojima je, u ovom slučaju, čast nacije u pitanju, pa kad protivnik „osvoji prestonicu” (u sportskim izveštajima se pobeda u gostima često opisuje kao zauzimanje nekog grada ili njegov pad) – ode mast u propast.

Najveća takmičenja ili najvažnije utakmice obično se priređuju u glavnom gradu. Samim tim se nekom događaju daje na značaju. Tu će biti najviše publike, domaćin će imati najveću podršku...

Međutim, kod nas to više nije tako. Beograd više nije Srbija!

Takav zaključak može da se izvuče iz onoga što je rekao selektor fudbalske reprezentacije Siniša Mihajlović. On traži da Srbija ne igra u Beogradu, jer tu navijači zvižde timu svoje države. I to ne zbog loše igre ili nezalaganja, zbog čega niko ne bi imao šta da im zameri, nego što im smeta neki igrač, predsednik saveza?!

S obzirom na to kakva je publika bila u Novom Sadu, na nedavnoj utakmici protiv Velsa (6:1) selektor bi da se i dalje igra tamo. Pohvalili su je i reprezentativci.

Sam Mihajlović je igrao i za Vojvodinu, i za Crvenu zvezdu, pa je, dakle, na oba stadiona – kod kuće. Ali, on je bio reprezentativac u vreme kada se, na primer, zviždalo himni. I nesumnjivo da zna kako takav odnos publike deluje na one na igralištu. Zato niko ne može da mu prigovori što želi da poštedi reprezentativce od toga.

Time štiti i sebe kao stručnjaka. Jer, ako se zviždi, na primer, golmanu, pa ga to dekoncentriše i on bude kriv za gol zbog kojeg reprezentacija ne ode na Svetsko prvenstvo račun će biti ispostavljen selektoru. Džaba je i njemu i reprezentaciji da posle objašnjava što Srbija neće igrati u Brazilu 2016.

Kad smo kod Brazila – najveći stadion u našoj zemlji je poznat kao Marakana. To je rečica u Rio de Žaneiru, pored koje je, za Svetsko prvenstvo 1950, sagrađen najveći stadion na svetu u to vreme – za 200.000 gledalaca. A ovaj naš, s obzirom da je bio upola manji od njega, najpre je bio Mala Marakana, a onda mu se izgubio prvi deo imena.

Onom stadionu u Novom Sadu je vraćeno predratno ime – Karađorđe. Možda je u tim nazivima i simbolično objašnjenje zašto reprezentaciji Srbije više prija da igra u Novom Sadu, nego u Beogradu. Karađorđe je srpski, a Marakana – brazilska.

Ovaj selektorov predlog je dobar povod da u fudbalskoj organizaciji razmisle kakve ljude žele na tribinama. Ako Beograd ne može da reši taj problem, onda neka gleda Srbiju na televiziji. A i za razvoj fudbala je dobro da reprezentacija igra širom zemlje.