Kosovo: Šta je sledeće?
Pre svega, treba objasniti zašto je pitanje normalizacije odnosa između Srbije i Kosova toliko važno, pa čak i hitno u ovom trenutku.
Po mom mišljenju, nekoliko pozitivnih faktora se skupilo u ovom trenutku.
Prvo i najvažnije, Srbija je održala izbore, i predsedničke i parlamentarne. Političari mogu da se bave teškim temama tek nakon izbora, a ne pre: u prvom slučaju izbegavaju da se teškim temama bave da bi ponovo bili izabrani.
Srbija ima novog predsednika i premijera, a vođa opozicije je bivši predsednik koji je razumeo potrebu da se normalizuju odnosi sa Kosovom i koji je usmeravao Srbiju ka evropskim integracijama. Članstvo u EU je podržalo i novo političko rukovodstvo Srbije.
Drugi važan faktor je sledeći: prošlog marta Srbija je dobila status kandidata za članstvo u EU i želela bi da što pre započne pregovore o pridruživanju. U tom smislu, normalizacija odnosa sa Kosovom – ako ne pre početka pregovora, sasvim sigurno do trenutka kad pregovori budu završeni – nagovestila bi uspeh razgovora o pristupu.
Čini se da je i situacija na Kosovu povoljna. Ustavni sud Kosova je nedavno doneo odluku da predsednica izabrana sporazumom stranaka na određeno vreme ima pun mandat, odnosno da može ostati na funkciji do 2016. Premijer Kosova ima stabilnu vladu i dobre izglede za budućnost. Evropska komisija sastavlja „studiju izvodljivosti” o šansama da Kosovo uđe u EU, koja će biti predstavljena u oktobru. Kosovo snažno proglašava takvu ambiciju. Dakle, jasno je da od burnih događaja iz 1999. unutrašnji i spoljašnji uslovi za normalizaciju odnosa nikada nisu bili povoljni kao sada. Uveren sam zato da ova jesen predstavlja optimalan trenutak da se odnosi između Srbije i Kosova postave na čvrste i održive osnove.
Dva faktora su od ključnog značaja u tom pogledu: ko će biti „vlasnik” konačnog ishoda i koji će biti osnovni principi. Rešenje moraju da nađu obe strane – i Srbi i kosovski Albanci. Beograd treba da obrati pažnju i na mišljenje Srba koji žive na Kosovu – ne samo na severu, već na celom Kosovu. Položaj Srba na Kosovu će imati odlučujuću ulogu u konačnom dogovoru. Prema tom dogovoru, kosovski Srbi ne bi trebalo da budu podeljeni u dve kategorije – privilegovani i neprivilegovani. Svi Srbi na Kosovu treba da imaju jednake šanse da sačuvaju svoju tradiciju, jezik, veroispovest, kulturni i nacionalni identitet.
Evropski lideri treba da pomognu tako što će nadgledati napredak pregovora. Oni treba da podstaknu dve strane da dođu do konkretnog rezultata. Volim da citiram Miloša Zemana koji je rekao da je kompromis kada pregovarački timovi napuste sto podjednako zadovoljni ili podjednako nezadovoljni.
Svakako je jasno da ceo proces traženja sveobuhvatnog rešenja mora biti otvoren za druge velike igrače, posebno SAD i Rusiju. Ali „vlasnici” konačnog rešenja biće Srbija i Kosovo. I Srbija i Kosovo moraju da budu svesni činjenice da njihovi izgledi za budućnost zavise prvenstveno od njihove sposobnosti da postignu dogovor.
I, konačno, najvažnije pitanje: Koji bi principi trebalo da budu u osnovi tog rešenja? Po mom mišljenju, dva su najvažnija: građansko društvo izgrađeno na principu individualnih prava građana, uključujući i pripadnike nacionalnih manjina, i dosledna decentralizacija. Ovo prvo može sprečiti nesporazume u slučaju da, na primer, pripadnici nacionalnih manjina počnu da traže razne vrste autonomije što može dovesti do zahteva za otcepljenje i samim tim destabilizacije. To je, uostalom, priča o Kosovu, ali slična postoji u Kanadi (Kvebek), Španiji (Baskija, Katalonija) i drugim zemljama. Princip individualnih prava znači da ljudi mogu da se obrazuju na maternjem jeziku, da očuvaju i razviju nacionalni i kulturni identitet.
Decentralizacija državne uprave podrazumeva delegiranje izuzetno važnih nadležnosti koje utiču na živote ljudi na samouprave – opštine, gradove, regije. Birajući gradonačelnike opština, ljudi biraju kvalitet svojih puteva, vodovoda, škola i zdravstvenih ustanova. Stepen njihove zavisnosti od države može biti sveden na minimum. Dogovor takođe treba da obuhvati pravo stanovnika Kosova koji su proterani ili su pobegli sa Kosova u strahu za bezbednost da se vrate u svoje domove. Mora se takođe obezbediti zaštita Srpske pravoslavne crkve na Kosovu, odnosno verskih zajednica, imovine i verske, kulturne i istorijske baštine. Naravno, ima i drugih „osetljivih” pitanja, kao što je zaštita severne granice Kosova. Nju bi trebalo da štite policajci i carinici srpske nacionalnosti. Treba naći i odgovor na pitanje kako da se dođe do situacije u kojoj će Srbija prihvatiti učešće Kosova u regionalnim forumima i međunarodnim institucijama. Da li da se to uradi putem jednog čina (deklaracija predsednika Srbije i Kosova o dobrom suživotu ili jednostranih ali „istovetnih” deklaracija parlamenata u Beogradu i Prištini...), ili postepenim sprovođenjem jednostranih sporazuma?
Postoji nekoliko mogućnosti.
Jedna stvar koju očigledno ne možemo očekivati jeste da Srbija međunarodno prizna Kosovo. Ipak, mora se učiniti napor da se stabilizuje situacija na Balkanu, uključujući miroljubivu koegzistenciju koja će potpomoći ekonomski i socijalni razvoj i Srba i kosovskih Albanaca, a takođe i ljudi koji pripadaju drugim etničkim grupama.
Predsednik Slovačke demohrišćanske stranke,bivši premijeri ministar inostranih poslova Slovačke