Paradoks demokratije
Obični ljudi i intelektualci slažu se da nešto nije u redu s demokratijom. Mada se bezmalo svi zaklanjaju iza demokratije i zaklinju u nju, sve više preovladava mišljenje da višepartijski parlamentarni izbori ne vode nužno demokratizaciji političkog života već, neretko, predstavljaju samo demokratski paravan za poliarhiju u kojoj mala grupa upravlja državom preko stroge kontrole izbornog procesa.
Analitičari političkih zbivanja u nezapadnim društvima ukazuju da zapadni liberalno-demokratski model instaliran u zemljama sa drugačijom političkom tradicijom ne doprinosi nužno demokratizaciji političkog i javnog života. Pristalice maksimalističkih shvatanja demokratije ističu da je, bez obzira na kulturni kontekst, liberalna demokratija neadekvatna za izražavanje volje većine, posebno za izražavanje interesa marginalnih društvenih slojeva. Teoretičari globalizacije dokazuju da nacionalno utemeljena demokratija ne može odgovoriti očekivanjima građana u uslovima globalne ekonomije, ali da, istovremeno, nadnacionalno donošenje političkih odluka pati od ozbiljnog demokratskog deficita.
Ove tenzije i protivrečnosti prelamaju se u svakodnevnom političkom životu na različite načine. Ankete javnog mnjenja beleže stalno opadanje poverenja građana u političare. Tokom poslednjih pola veka uočen je trend porasta izborne apstinencije u svim ,,starim demokratijama”. Mala zainteresovanost građana za parlamentarnu politiku posebno je izražena kod mladih ljudi, tako da se očekuje nastavak tog trenda. Umesto građana, sve izraženiji uticaj na odvijanje političkog života imaju mediji u kojima se politika svodi na prizemnu propagandu i ličnosti političkih aktera. Time se razložna debata potiskuje u drugi plan, a politika postaje sfera manipulacije. Građani politiku sve više povezuju s različitim nezakonitostima u prikupljanju novčanih sredstava za političke aktivnosti i raširenu korupciju povezanu s političkim strankama, a sve manje sa rešavanjem realnih problema. Zbog toga se kao pokretači interesovanja za politiku sve češće koriste afere i skandali kojima se prikriva nemoć vlada da rešavaju krupne društvene probleme. Ne čudi otuda da takvu situaciju koriste populisti i ekstremnodesničarski pokreti koji jačaju u bezmalo svim evropskim zemljama.
Postoje mnogi odgovori na pitanje kako je demokratija pala na tako niske grane. Još pre dvadesetak godina pojavila se teza da se demokratija našla u nesigurnim vodama između Scile tribalizma i Haribde globalizma. Tribalizam je neprijateljski raspoložen, a globalizam ravnodušan prema demokratiji. Globalizam je, u toj interpretaciji, prvenstveno zainteresovan za efikasnu i profitabilnu proizvodnju i podsticanje potrošnje, dok pitanje demokratije ne smatra suštinski važnim. Ako nedemokratski režimi mogu da obezbede stabilan poslovni ambijent oni su podjednako prihvatljivi kao i demokratski režimi. Sa stanovišta globalizma idealan oblik vladavine predstavlja oligarhijski birokratizam. Iz današnje perspektive, moglo bi se reći da idealan politički ambijent čini dvopartijski sistem u kome se partije spore oko tema koje ne zadiru u suštinske društvene odnose moći i preraspodele bogatstva.
Sa druge strane je tribalizam koji, u izvesnom smislu, predstavlja reakciju na globalizam. Njega karakteriše parohijalizam, nacionalna i verska uskogrudost i s njom povezana isključivost, usmerenost na teritorijalna pitanja i opterećenost tradicijom. Umesto solidarnosti utemeljene na međusobnoj povezanosti autonomnih pojedinaca, tribalizam promoviše poslušnost verskim i nacionalnim autoritetima i brisanje svake individualnosti. Zbog toga su tribalizimu bliske diktature i teokratski fundamentalizam, a demokratija predstavlja arhineprijatelja.
No, uprkos izazovima, navedenim problemima i sumnjama u njenu delotvornost, demokratija još uvek predstavlja najpoželjniji način organizacije političkog života. Objašnjenje ovog paradoksa možda je to što ljudi nisu smislili bolji način političkog organizovanja. U tom smislu poznata je dosetka Vinstona Čerčila da je demokratija najgori oblik vladavine ako se izuzmu svi ostali.
Uprkos tome što ljudi sve češće odbijaju da iskoriste svoje pravo da glasaju, izvesno je da ne bi lako prihvatili kada bi im neko uskratio pravo da glasaju. Upravo, rašireno neraspoloženje prema postojećoj demokratskoj praksi više govori u prilog ideji demokratije nego protiv nje. Današnje generacije jednostavno, kako to efektno kaže Erik Hobsbaum, ne žele da prihvate inferioran položaj u društvu kojim bi trebalo da vladaju „prirodno” superiorni pojedinci. Zbog toga vlade i političari, ako žele da opravdaju svoje postojanje, moraju da razmišljaju kako da obezbede više demokratije, a ne kako da je zamene navodno efikasnijim načinima upravljanja.
(Tekst posvećen 15. septembru, međunarodnom danu demokratije)