Lesi u dijaspori

Samo što smo pristigli sa odmora i sprtili torbetine sa prljavim stvarima, domaćim specijalitetima i “kuferom starih briga”, žena prilazi telefonu i javlja svojima, koji od ranog jutra čekaju “ko na iglama” da smo sretno doputovali.

Sin hvata daljinski, a ćerka miluje mačke, koje je za vrijeme našeg odsustva timarila njena školska prijateljica. Umoran i iscrpljen prilazim frižideru, uzimam doznu piva i skoro je naiskap ispijam. Sitnog hoda, bosih nogu šetam po “golubarniku” i podrigujem na sav glas. Nema sumnje, komšije sa svih strana (i dole i gore) su obavješteni da smo tu.

Olakšan „bacam“ blaženi pogled kroz prozor, kroz koji se, inače, uočava samo mali komad neba, a sve ostalo skriva zgrada tik uz našu. Poluglasno (više za sebe) odajem priznanje želudcu, svijestan da bi poslije svih onih “pomlavljenih” ćevapa, đulbastija, bureka, prasetine, janjetine, kava, baklava, piva, cigara… i manja betonska mješalica “crkla“. Desnom rukom kružim po stomaku, u lijevoj je već druga dozna i šapućem (opet više samome sebi) da bi stajanje na vagu, sada, bilo besmisleno. Kunem se ljutom papričicom da već od sledeće nedjelje, dok se malo stabilizujem i aklimatizujem idem na dijetu. Moji, uglas, traže hitno otvaranje i preostalih prozora i vrata da se ne potuše od prerađenih bureka, koje sam „pozobao“ za vrijeme vožnje.

Mislim, sigurniji nego ikad, da je odmor za mene bio stres i vanredno stanje, pa je shodno tome reagovalo i moje tijelo, a i moja duša. Nazdravljajući u čast sretnog “ateriranja u dijasporu”, proglašavam “Godišnji odmor u zavičaju 2012” svečano zatvorenim i “cijeloj posadi” izražavam dobrodošlicu u gastarbajtersku svakodnevnicu. Samo kratak aplauz (kojim se želilo reći da konačno ušutim) i zatišje. Opet prilazeći frižideru i ko fol čudeći se otkuda tu tolike dozne piva “ubacujem u trću brzinu” i pitam se (opet više za sebe, ustvari ja svo vrijeme govorim sam sa sobom) kako se moglo desiti, da sam ih zaboravio kada smo polazili na put. Žena samo veli da kera ne laje zbog sela .

Sutra je prvi radni dan poslije odmora, nedjelja je predveče, a ja zavaljen u fotelji i u nevjerici sladunjavo-pivske ošamućenosti. „Zabuljen“ u te tri „sa vihorom prohujale“ nedjelje, izbacujem, odhukujući, duge dimove cigarete, poput parne lokomotive koja grabi u tunel, a u glavi se nižu još svježe slike sa odmora, kao vagoni kompozicije koji nestaju u utrobi velike planine.

I dok mi prve nedjelje još nije bilo ni jasno da sam na odmoru, niti šta se oko mene dešava, već u drugoj polovini druge sam počeo naglo da se “odmrzavam” i postajem onaj stari, “prije-dijasporni čovjek”. A treće? Eh, treće me je već od utorka popodne počeo mučiti stomak. Imao sam i laku glavobolju. Hvatala me blaga groznica, ali ne od Božje zvijezde, već od nekog podmuklog straha i saznanja: “bez pare si nula”. Dobro da se auto nije pokvarlio kao jedne od prošlih godina, pa ne vidjeh “vraga sa sedam brnjica”. Nisam se mogao načuditi, kako ljudi izlaze na kraj sa tolikom skupoćom.

Rodbina i prijatelji su se potrudili da mi objasne sve šta mi nije bilo jasno i oko čega sam se dvoumio, ili bezrazložno „troumio“. Ni sada mi još ne ide u glavu, kako sam mogao nasjesti samome sebi i svojim osjećajima, a koji su me držali još do samog polaska na odmor, da mi je u tuđini bilo dodijalo i da je svakim danom sve teže. Kad sam čuo i vidio svojim očima kako je kod kuće, sada me je ko malo i stid pred samim sobom (sva sreća, pa nigdje lanuo nisam, kako je teško, preteško biti stranac i kako mi ovdje u dijaspori, neke čudne, nevidljive snage, tijelo moje melju, a dušu izgrizoše).

Bilo mi je dosta i gazde i normi i podcjene i termina i para i njihovog slavljenja samih sebe…bio sam pun ko šipak i samo što nisam bio puko od muke, željan rodne grude i svojih ljudi. I šta bi? Zadnja dva – tri dana odmora bijah posve ubjeđeni u suprotno. Ustvari u usporedbi sa svim šta sam čuo i vidio, šta se događa u zavičaju, meni ovdje u inostranstvu, gdje sam ostavio više od pola života i drnčim ko magarac, skoro je pa idealno. Da mi je neko pričo da mu se to desilo, ne bi mu povjerovao, isto kao što meni niko neće.

Poslednje noći odmora nisam mogao dočekati da svane, bijah uznemiren i rekoh sebi „Šta će bit jesenas, nek bude večeras“, te počeh iznositi i pakovati stvari, iznova savlađujući geometriju nepravilnih tijela, uporno se trudeći, da ne ostane ni milimetar neiskorišten u gepeku, znajući da su u vakumu meso, voće, povrće i sirevi dugotrajniji. Već prije zore „na trideset dana poletjeh” iz zavičaj, put „raja“, bacajući pogled na malo, jedva vidljivo, lastavičije gnijezdo, okruženo još nezrelim grozdovima mlade loze, koja se već uspela do ispod garažne streve.

Koliko li sam samo puta i od koliko ljudi za te tri nedjelje čuo “Blago tebi, spasio sie se! Ti si tamo kod starih kapitalista i prave gospode, gdje se zna šta je red, rad i zakon. Jeste da oni skidaju kajmak, koriste vas, ma nema zbora, ali bace pokoju mrvicu i ogrizotke i vama. Dobro de, koriste oni vas, pa zna se to. Oni su svoj na svome, ali ne daju ni da vi krepete i skpavate. A vidi naše gospode! Do juče ni čestitih gaća na sebi nisu imali. A pogledaj sad?! A šta ima radnik?! E, moj brale! Al nije ni čudo. Pogledaj, sreće ti, koliko nam je samo ljudi krezavo? Pa i da hoće nemaju čime ugristi gazdu! Samo cvile i reže ko… ko uštrojena štenad, kraj praznih sisa ofucane kuje”.

Eh, šta bi sve naš čovjek dao da može, da bude sluga toj zapadnoj gospodi, tim džentlmenima, a ne ovim fukarama, što se preko noći obogatila na krađi i tuđoj krvi, muci i bijedi stotina poštenih. I nikad im dosta. San velike većine naših ojađenih ljudi je da (kao mi gastarbajteri, sada) jednom godišnje dođe kući, pa bar te tri nedjelje “odgusla kako spada i dolikuje” i bude bar tada čovjek; i pred sobom i pred drugima i pred Bogom (jer dosta im je laži, gutanja i poniženja).

Neka rada, neka truda, neka muke i neka se i djeca odrode i neka… šta je sve to i tih jedanaest mjeseci teškog rada, nevolje, nepravdi… naspram tri nedjelje života, rahata i gospodluka. Zar se ičim ovozemaljskim može porediti ta dopodnevna, čaršijska prodaja zjala i to bezbrižno “seansiranje” od ćevapdžinice do kafića i od svadbi do rodbine u marken stvarima i nonšalantno preko ramena prebačenoj tor-bir-gir-gici (da se vidi diko, njena slika!) novčanik, ključevi od auta na lizing, strane cigarete … i spika o zapadu, istoku, demokratiji, privatluku ...

Pošteno govoreći, za te tri nedjelje nagledao sam se svega i svačega i na kraju nasitio: granica, carina, putarina, kolona, gužvi, žege, majstora, gradnji, kukanja, žalopojki… Svega toga mi je bilo preko glave, izbacilo me iz moje „uhodane“ svakodnevnice i mojeg ustaljenog svijeta: radne odjeće, televizije i pidžame. Priznajem sebi da mi je bilo dosta i onih sličnih meni, kojih sam se, doduše, bio uželio od prošle godine i koje sam sretao svakodnevno po čaršijama, zujeći unaokolo sa čačkalicom u ustima, štekama stranih cigareta umotanim u “nacionalne” dnevne novine (nek se zna, ko se čime napaja!) ispod lijeve miške, da bi desna bila slobodna za ona silna rukovanja.

Ko lopov otvaram četvrtu doznu i pitam ženu hoće li i ona gutljaj- dva pomiješan sa kolom. Ona je bez predaha od kako smo došli, samo pogleda i reče: „Momak, izgleda da ste zaboravili da je špas vorbaj. Od sutra se radi, a tebi je u peticu ustajanje, pa ti kako hoćeš!”. Ostao sam bez teksta (kao i toliko puta do sada), čudeći se „nepodnošljivoj lakoći“ prolaznosti.

Još sam u fotelji, skoro utonuo u san, a negdje iz „krajička malog mozga“ odzvanjaju zvukovi harmonike, šargije, violine, deseteračke pjesme iz par svadbi i glasovi školskih drugara i drugarica (jedino su oni ostali nepromjenjeni). Tu je i zvuk skutera, sa kojim je sin (u ludim godinama) “parao” mirne seoske noći, vozakajući djevojčice sa kojima se prvi puta poljubio, a mi ga (ja i žena) dugo iščekivali i bezrazložno sikirali, često budeći pretrnuli od straha da mu se šta nije desilo. Tu su glasovi i opraštanja sa rodbinom, posebno onima starijim, jer se ne zna ko će koga zateći sledeće godine. Sve to i još što- šta drugoga, mješa se sada, u ovoj večeri dolaska, sa oporim stranim glasom sa uključenog televizora.

Do tada neprimjetan, sin skače sa ruba trosjeda i u slavljeničkoj pozi, skoro izbezumljen, na sav glas govori da se Nole vraća u staru formu. Žena mu veli, da malo „smanji doživljaj“ i „oladi“, dok ona pogleda da li se Hajdi pomirila sa onim svojim i ono, kad je već tu, da pogleda jel Bekerova Lili možda opet zatrudnila. Ćerka, još uvjek miluje mačke, i onako ko uz put pita kako su im kućni ljubimci i ko ih je timario, dok su Bekerovi bili na odmoru po bijelome svijetu.
A mene svako vraćanje podsjeća na Lesi. Zurim u plafon i pitam se, (polusnen i polupijan, i onako mrmljajući u bradu, skoro nerazumljivo) kada ću opet kući?!

Ištvan Ivanović, Beč, Austrija

........

NAPOMENA: Molimo vas da imate u vidu da nije dozvoljeno prenositi tekstove sa rubrike bez prethodnog pisanog odobrenja autora i Politike Online jer se time dvostruko krše autorska prava. Nepoštovanje ove zabrane proizvešće zakonske posledice. Redakcija.