Kosovo bez spinovanja

Đorđe Vukadinović

01. 10. 2012. 22:00

Prava bomba je pukla na inače rutinskoj i predvidivoj izbornoj skupštini srpskih naprednjaka, na kojoj je predsednik Srbije Tomislav Nikolić poručio da će Srbija u daljem procesu evropskih integracija imati svoje uslove, jer nema razloga da trči za datumom i papirom.

Na svečanoj sednici SNS-a u Centru „Sava” Nikolić je, javile su agencije, rekao da Srbija želi da pripada evropskoj porodici i da želi da sarađuje, ali da nikada, „dok postoji Srpska napredna stranka i druge političke stranke u Srbiji”, neće dati ono što je njeno. „Bez Kosova i Metohije bi se osećali kao čovek u velelepnoj palati koji je na smrt bolestan”, rekao je on i napomenuo da je „deset godina trčanja Srbiju dovelo do prosjačkog štapa i da će sada malo da misli o sebi”.

Iako se lično sa pomenutom izjavom slažem u celosti, mislim da o tome šta ona tačno znači ne treba previše lupati glavu. Naime, veoma brzo će se to videti i pokazati samo. Kosovo (i Metohija) je najbolji i najpouzdaniji srpski politički lakmus i tu slabo pomažu spinovanja i političko-marketinške recepture.

Skrenuo bih, međutim, pažnju i na jednu, razumljivo, mnogo manje zapaženu izjavu bivšeg predsednika i još uvek aktuelnog lidera DS-a, koji je, govoreći na temu novih uslova i ucena iz Brisela i Berlina, rekao da ne želi da optužuje novu vladu ili novog predsednika, ali da „treba biti svestan da svaka politička promena u Srbiji nosi nova uslovljavanja”. Upravo tako. I ovo potpisujem. Samo ne mogu a da se ne zapitam da li je toga što sada govori Tadić bio svestan i 2007–2008. kada je doslovno u predvečerje proglašenja kosovske nezavisnosti forsirao predsedničke izbore, slao dvosmislene poruke u vezi sa Kosovom i podsticao nezdravu političku polarizaciju i antiradikalsku histeriju u društvu?

Iako pristojan čovek ne može a da ne oseti mučninu pri pogledu na aktuelno medijsko iživljavanje po Tadiću – u kojem, razume se, danas kolo vode upravo oni mediji koji su do pred sam drugi krug, pa čak i za vreme izborne ćutnje, najprljavije napadali Tomislava Nikolića – činjenica je da je on svojim, izgleda, sasvim iskrenim verovanjem u politiku „dvostrukog koloseka” možda najviše odgovoran za aktuelnu konfuziju u žalosno stanje na „kosovskom frontu”.

I zato ima neke pravde što ga je SNS na kraju srušio njegovim sopstvenim oružjem – unutrašnjopolitičkom polarizacijom i dvosmislenim (ali „obećavajućim”) porukama po zapadnim prestonicama i diplomatskim kuloarima. Ali ubeđen sam da ni sadašnji pobednici, iako uporno, i nakon svog dosadašnjeg iskustva, pokušavaju da ožive leš zvani „i Kosovo i EU” neće moći da pobegnu od tog kosovskog krsta i usuda.

A stvar je zaista malo čudna. S jedne strane, najveće političke stranke u vlasti i opoziciji, glasan i uticajan NVO sektor, zapadni ambasadori, predstavnici EU, MMF-a, vodeći mediji, najveći broj novinara i analitičara i, što je najvažnije, atmosfera da je tu sve već gotovo i odrađeno. A sa druge, na izgled, skoro ništa.

U parlamentu, samo relativno malobrojni i mlaki DSS, pri tom još dodatno obezubljen iščekivanjem da ga pozovu u beogradsku ili republičku vlast. Van parlamenta, rastrojeni radikali u potrazi za izgubljenim vremenom i lukavi dverjani (koji, izgleda, mnogo više vole da se bave „siguricom” poput gej parade, nego da se ozbiljno konfrontiraju sa vlastima i Zapadom na „neperspektivnoj” i medijski neatraktivnoj kosovskoj tematici). Plus malobrojni patriotski intelektualci i mediji, em prilično neuticajni, em, uz retke i časne izuzetke, delimično i sami skloni da „spuste krestu” i odlože svoj kritički nacionalni durbin samo ako im se u perspektivi pojavi kakva vajdica, položaj i sinekura.

Zato i verujem da ipak još nije sve izgubljeno kada je reč o srpskoj rešenosti da se bori za svoj teritorijalni integritet. Zapravo, lako je mojim sagovornicima po retkim TV emisijama u kojima se još uopšte tretira neko smisleno političko i državno pitanje da pozivaju na „hrabro” suočavanje sa realnošću, kukaju nad „potraćenim parama” i podstiču ovu, kao i onu prethodnu vlast da se što pre „ratosilja” Kosova.

Što bi rekao pesnik – „po njima se ništa neće zvati”. Ali Nikolić i Dačić se, sviđalo nam se to ili ne, i sviđalo se to njima, ili ne, „upisuju u istoriju”. I, njima, ma koliko „trezveni” i „pragmatični” bili – a očigledno ne bi stigli tu gde su da nisu posedovali pomenute osobine – njima, dakle, nije i ne može biti svejedno, i to ne samo zbog rejtinga i izbora, da li će u toj istoriji biti zapisano da su, sto godina nakon Kumanovske bitke, oni bili na čelu Srbije u trenutku kada je ona definitivno odustala od borbe za Kosovo. Tu će im od slabe pomoći biti pozivanje na Kacina i Filea, rezolucije Evropskog parlamenta i vađenje kako je to sve „Borko parafirao”.