Novi pogled na patriotizam

Nikola Jovanović

10. 10. 2012. 15:00

Država koja je pre 20 godina bila suspendovana iz članstva Ujedinjenih nacija, danas predsedava njenom najreprezentativnijim organu.

Na ravni simbola, srpsko predsedavanje Generalnoj skupštiniUN može biti raskrsnica prema jednom novom putu. Novi put ne znači novi geopolitički izbor, budući da je on u velikoj meri determinisan našim geografskim položajem i aktuelnim odnosom snaga u svetu. Kao takav, prepoznat je od strane diplomatije.

Novi put znači pre svega novi odnos prema sebi i svojoj državi. Trebalo bi da podrazumeva da poštujemo sebe i da ne tražimo prethodni mig drugih da bi preduzeli nešto što je očigledno u našem interesu. Podrazumeva da imamo autonomnu ambiciju, koje se ne stidimo i koju slobodno manifestujemo. Podrazumeva da budemo subjekat, a ne objekat u međunarodnim odnosima. Podrazumeva da se oslobodimo samocenzure i autošovinizma. Da se ponekad takmičimo sa većima od sebe, ukoliko je to neophodno da bi zadobili njihovo poštovanje. Da se kandidujemo za mesta u vezi sa kojimnas ti veći odvraćaju i obeshrabruju, jer su navikli da nas vide kao deo evropske provincije koja može da bude sve, samo ne nepredvidiva i proaktivna. Novi put mogao bi da podrazumeva da se bavimo organskim debatama, znači onim koje proizilaze iz potreba našeg društva, a ne onim nametnutim sa strane, bez dodirnih tačaka sa realnim problemima.

Kako smo došli u situaciju da u ekonomiji maltene nismo stvorili dodatnu vrednost u poslednjih desetak godina? Da smo prekoračili zakonom propisani prag zaduženosti, a da smo jedva započeli izgradnju infrastrukture? Kako smo došli u situaciju da sami miniramo svoje diplomatske inicijative i uspehe? Da „parada ponosa” bude politički događaj u kome više učestvuju strane diplomate i nevladine organizacije poznate po preziru prema svom narodu nego zainteresovana manjina ili stvarni aktivisti ljudskih prava? Ukratko, kako smo postali tako neslobodni?

Većina građana je 5. oktobra 2000. bila spremna da brani izborne rezultate, neki i svojim životom, jer su smatrali da je Srbiji preko glave falsifikata državne propagande, trošenja ekonomske supstance i nacionalnih poraza. Vrlo brzo se međutim videlo da delu tadašnje generacije inostranih političara i javnog mnjenja odgovara zadržavanje crno-bele slike o jednom krivcu za sukobe oko nasleđa SFRJ. Paralelno s pohvalama i podrškom počeli su da stižu apeli za „katarzom”, predlozi za jednostranim gestovima koje će druge strane možda ceniti a možda i zloupotrebiti, zahtevi da se bavimo isključivo prošlošću kako bismo eventualno jednog dana dobili priliku da razmislimo o budućnosti i slično. Jednom delu domaće elite je to takođe odgovaralo, jer su zbog takvog svog „moralnog kapitala” u startu imali političku i medijsku prednost u odnosu na svoje političke takmace, od kojih su neki bili istinski reformatori i državnici. Zašto je tako bilo, postoje mnogi razlozi.

Negativna slika o Srbiji bila je toliko ukorenjena u svetskom javnom mnjenju, da niko nije imao ni energije ni interesa da je opovrgava. Budući da je Balkan uvek bio u interesnoj sferi više regionalnih i svetskih igrača i da su sukobi u njemu često indukovani sa strane kao odraz odnosa snaga tih sila, demontaža slike o samo jednom krivcu dovela bi do postavljanja pitanja odgovornosti dela međunarodne zajednice u eskalaciji tragičnih zbivanja. Problem je što se naša elita, delimično zbog očuvanja sopstvenih privilegija, delimično zbog linije manjeg otpora, saglasila sa takvom interpretacijom neposredne prošlosti, što nam je vezalo ruke, dovelo do postepenog urušavanja entuzijazma, gašenja šanse da se u slobodnoj debati izrode nove ideje i ismejavanja pojma patriotizma. Neki intelektualci i dan-danas zbog slike u novinama komentarišu trivijale u vezi sa predsedavanjem Ujedinjenim nacijama u interesu tabloida i njihovih finansijera, umesto da se takmiče u idejama kako što bolje da iskoristimo ovu priliku i stvorimo druge.

Da debata o sudbini naše zemlje u domaćoj i svetskoj javnosti postaje sterilna i da ulazi u matrice nepovoljne po nas, primetio je još Zoran Đinđić. Svojim pismima i apelima u jesen 2002. i početkom 2003. godine pokušao je da Srbiju predstavi kao subjekat, a ne kao objekat u spoljnoj politici. Pokušao je da Evropsku uniju istinski zainteresuje za Srbiju, kada je video da se ona zadovoljava pacifikacijom, stabilizacijom pa i marginalizacijom Balkana, kao supstitutom za pravu političku integraciju u ostatak kontinenta. I posle njega bilo je političara koju su želeli da Srbija bude jača i aktivnija nego što je to bilo mnogima po ukusu, koji su želeli da se u odnosima u regionu poštuje princip reciprociteta, da se govori istina bez obzira na stege „političke korektnosti”, ali pomenute stare nepovoljne matrice nikada nisu do kraja razbijene.

Danas kada je jasno da moramo napraviti neke korekcije da ne bismoviše lupali glavom u zid, možda je idealan trenutak da isprobamo novi put, doduše dvanaest godina nakon idealnog momenta. Šansu da zaradimo poštovanje i povratimo samopoštovanje imamo u naredne tri godine, u periodu od predsedavanja GS UN do predsedavanja OEBS-u, za koje smo se takođe teškom mukom izborili.