Eskalirao je tinjajući problem
Sporenja o rebalansu budžeta, o tome čija je računica tačnija i koliko para Vojvodina treba da dobije dolila su ulje na vatru na ionako loše odnose između republičke i pokrajinske vlasti. Ovaj incident je na površinu samo izneo jedno nerešeno ili nedovoljno dobro rešeno pitanje – kakav je status Vojvodine u okviru Srbije. Ustavni sud je proglasio da su neke nadležnosti koje po statutu pripadaju pokrajini neustavne i na taj način nevažeće. Tako, s jedne strane, imamo nenormalno stanje da se ne reguliše takvo odstupanje od ustavnog poretka, pa čak i ignoriše ta činjenica od strane pokrajinskih organa. S druge strane, u senci ovog velikog problema imamo pokušaj da se poluprivatno dogovori ili istrguje između Dačića, Dinkića i Pajtića to ,,koliko para odlazi u Vojvodinu”.
Odnos republičke i pokrajinske vlasti bio je tinjajući problem i kada su na oba nivoa glavnu reč vodile demokrate, a eskalirao je gubitkom vlasti DS-a na republičkom nivou. Ono što se guralo pod tepih – to je status feudalne autonomije koja se zapatila pod vlašću DS-a, a u izvesnoj meri podseća na titoističku SAP Vojvodinu. Tokom mandata prethodne vlade problemi su se rešavali na personalnoj liniji Pajtić–Tadić, s tim što je centralna vlast neprekidno popuštala pred autonomaškim zahtevima i pritiscima koji su dolazili i iz inostranstva. Tako je Vojvodina skliznula u jednu vrstu državolike tvorevine koja je ,,više od autonomije a manje od republike”. To je opasan proces koga nisu bili svesni ili su ga svesno ignorisali mnogi političari a i dobar deo intelektualne i medijske elite.
,,Kriza” je eskalirala kada je formirana nova vlada, ali je pripremljena i u interregnumu između dve vlade kada se Ustavni sud usudio da kaže ono što smo znali i kada je statut donesen.
Problem čini ,,kompleksnijim” i to što su demokrate izgubile vlast od naprednjaka u Novom Sadu pa su se našli u ,,sendviču” između republičke i gradske naprednjačke vlasti. Tako je položaj pokrajine i njen odnos prema republici talac želje vojvođanskog DS-a da ostane u sedlu i da se pripremi za ,,veliki povratak” posle raščišćavanja situacije u stranačkoj centrali. No svakome je jasno da je izuzetno opasno ako se država ucenjuje internacionalizacijom ili ustavnom krizom ili novcem ako su nekome ugrožene pozicije. A upravo se to dešavalo u proteklim mesecima između vlasti na republičkom i one na pokrajinskom nivou.
Ako se u jednoj zemlji javljaju ozbiljni glasovi da jednu pokrajinu treba proglasiti za ,,republiku”, a drugi koji su skloni da rešenje vide u ukidanju iste – ma koliko to izgledalo neprijatno i jednima i drugima, krajnosti su opasnene samo po društvo već u perspektivi i za one koji ih zagovaraju. Jasno je da promovisanje ,,vojvođanske suštinske autonomije” ili ,,republike” po montenegrinskom ili nekom drugom receptu ne samo da se krši ustavni poredak već i u perspektivi postaje realna pretnja destabilizaciji. Opasnost sa ove strane ne vide ili ignorišu oni koji sebe predstavljaju kao modernu i proevropsku Srbiju. A istina je upravo suprotna – nijedna evropska država nije postala snažna i stabilna ako je bila bolećiva prema separatističkim tendencijama.
S druge strane, imamo nervozne reakcije onih koji sebe vide kao predstavnike ,,patriotske i tradicionalne Srbije” a koje se svode na to: ,,šta će nama Vojvodina”. Ovaj stav samo šteti i zamućuje situaciju. Naime, autonomaški krugovi se upravo hrane ovakvom nerealnom i radikalnom retorikom. To na taj način postaje potvrda njihove maliciozne autonomaške propagande kako ,,Beograd pljačka Vojvodinu” i kako nastoji da je ukine. Neko paranoičan mogao bi pomisliti da neko sa strane, podstrekavajući ekstreme, polarizuje političku scenu i na taj način smanjuje šansu za realno i stabilno rešenje.
Iako je suma novca koju pokrajina dobija iz budžeta bitna, verujemo da je značajnije od toga kakav će biti odnos republičke i pokrajinske vlasti. Isto tako, iako bismo želeli da se ti odnosi normalizuju, ne bismo da cena toga bude tolerisanje kršenja ustavnih nadležnosti, bilo sa čije strane.
Politički analitičar