Biseri bez sjaja
Premijernim postavljanjem dela Ogista Burnonvila na scenu Narodnog pozorišta u Beogradu, solisti Baleta susreli su se sa vanredno složenim i krajnje specifičnim koreografskim izrazom ovog velikog danskog koreografa i jednog od najznačajnijih imena u istoriji baletske umetnosti. Ovom prilikom, izabrani su fragmenti iz njegova dva baleta: Pas de deux („Festival cveća u Đencanu”) i Pas de six („Napoli”) koji se, širom sveta, najčešće i izvode samostalno, kao reprezentativni primeri Burnonvilovog koreografskog stila.
Taj stil odlikuje specifično zamišljen i delikatno sproveden spoj izrazite tehničke strogosti i zahtevnosti, s jedne strane, i interpretativne blagosti i ljupkosti, sa druge strane, koji svoje izvorište imaju u francuskom baletskom romantizmu, pod čijim se snažnim uticajem razvijao koreografski rukopis i samog Burnonvila. Zahvaljujući promišljenom i originalnom stvaralačkom otklonu prema ovoj tradiciji iz koje je ponikao, kao i intervencijama koje su, potom, iz toga proizašle u pravcu umanjenja one tradicijom uspostavljene dominacije balerine u odnosu na muškog igrača, Burnonvil je uspostavio sopstveni, vrlo prepoznatljiv izraz, koji predstavlja nezaobilazni segment ozbiljnog klasičnog baletskog obrazovanja. Međutim, odluka da se ova dva odlomka, u sklopu predstave „Triple Bill”, postave na repertoar Baleta Narodnog pozorišta, pokazala se kao krajnje diskutabilna. Ili se grubo precenio realni igračko-tehnički potencijal njegovih članova, ili su se potcenili i neshvatljivo nestručno prenebregnuli, a time i unizili, interpretativno-tehnička složenost i ugled ovog ostvarenja. Šta god da je u pitanju, najveća šteta naneta je, ipak, samim igračima koji su, budući postavljeni pred teško savladiv igrački zadatak u Pas de six, pružili sliku koja baš nimalo ne imponuje.
Ne možemo se oteti utisku slabe prostudiranosti i nedovoljne stručnosti sa kojom je Brus Stajvel, aktuelni šef Baleta Narodnog pozorišta, pristupio postavljanju na scenu ovog, toliko egzaktnog i složenog koreografskog sistema, u kome, a to je Stajvel morao znati, baš ništa nije prepušteno slučaju. Solistički par u Pas de deux, Ana Pavlović i Jovan Veselinović, isključivo zahvaljujući svojim, do sada već potvrđenim individualnim umetničkim i igračkim kvalitetima, uspeli su da dosegnu potrebnu skladnost, iako ovo nisu ostvarenja koja će ostaviti kakvog bitnijeg traga u njihovim profesionalnim biografijama, niti u našem sećanju. Po otmenosti držanja klasičnog baletskog igrača i za sad samo nagoveštenim tehničkim mogućnostima, koje će se, nadamo se, tek razvijati, istakli bismo Miloša Marijana. A po izrazitoj scenskoj ljupkosti i interpretativnoj prefinjenosti kojom je plenila bila je zapažena Ada Raspor, uz napomenu da je nadalje sve u rukama njenog budućeg, ozbiljno shvaćenog rada, usmerenog na izrađivanje i poboljšanje klasične baletske tehnike.
Ne ulazeći u razloge zbog kojih je izostalo orkestarsko izvođenje uživo, izneli bismo jedno zapažanje o tome u koliko značajnoj meri su i publika i igrači ostali uskraćeni za onaj dragoceni osećaj svečanosti kompletnog pozorišnog doživljaja. U vremenima koja su sve, samo ne laka i bezbrižna, daleko smo od svake pomisli da je baletska umetnost, u bilo kom smislu, na listi prioriteta. I zato, ako već nije bilo sredstava za skupa scenografska rešenja, ipak se nije smelo dozvoliti da dekor, tako nemarno, spadne na zakrpljeno, nečisto i izgužvano belo platno. Od nacionalnog teatra s pravom se očekuje daleko veća odgovornost prema klasičnom baletskom nasleđu i njegovoj publici, kao i to da će se, odnekuda, dozvati ona preko potrebna svest o značaju razvijanja daleko svestranijeg i istinitijeg poštovanja prema pozorišnom činu kao takvom.