Namerno nepoznavanje činjenica
Жртве бомбардовања албанског конвоја у близини Ђаковице 14. април 1999. (Фотодокументација "Политике")
Izraz "namerno nepoznavanje činjenica" svojevremeno je skovao analitičar "Njujork tajmsa" Tomas Fridman, inače zastupnik "novog internacionalizma" – načela da u novoj eri međunarodnih odnosa, "prosvećene države" imaju pravo korišćenja sile tamo gde "veruju da je to pravedno", tamo gde su one posvećene misiji očuvanja ljudskih prava i donošenja slobode.
Misli se na SAD, Veliku Britaniju i one koji pristupe "krstaškom ratu za pravdu i ljudska prava", kako to formuliše Noam Čomski.
U tom pregnuću oslanjaju se i na "namerno nepoznavanje činjenica", što je samo eufemizam za praksu da u slobodnim društvima "nepopularne ideje mogu da budu ućutkane, a nezgodne činjenice držane u tami, bez ikakve potrebe za zvaničnom zabranom". Ovaj citat dugujemo Džordžu Orvelu i njegovoj "Životinjskoj farmi", gde takođe čitamo da će zbog tog kobnog oblika, uglavnom dobrovoljne cenzure, "svako ko dovede u pitanje vladajuće pravoverje biti začuđujuće uspešno ućutkan".
Propagandna kampanja u fazi pripreme NATO agresije na SR Jugoslaviju, kao i ona vođena tokom samog bombardovanja, pa i kasnije, danas može da posluži kao izvanredno poučan katalog iz koga se jasno vidi do kakvih posledica "namerno nepoznavanje činjenica" može dovesti, utoliko pre je bi se moglo reći da je druga strana ovog načela "namerno zidanje činjenica".
Tako je u novembru 1999. godine, nova tužiteljka Haškog tribunala, Karla del Ponte, izjavila pred Savetom bezbednosti UN da istražitelji suda imaju saznanja o 11.334 poginulih na Kosmetu.
Na konferenciji za novinare, održanoj 19. novembra, rekla je da su ekshumirani ostaci 2.108 tela iz masovnih grobnica.
Navedeni podaci su izazvali znatnu pažnju i niz pitanja u medijima na Zapadu, zbog očigledne nesrazmere činjenica kojima je tužiteljka baratala. Odgovori na ta pitanja izostaju do danas.
U razgovoru s Veljkom Odalovićem i Gvozdenom Gagićem saznajemo da su haški istražitelji tokom 1999. i naredne godine ekshumirali ukupno 4.019 tela i identifikovali 2.001 žrtvu. Samo jedna od tih žrtava je srpske nacionalnosti (žena iz sela Magure).
O ostalih 2.018 tela podaci nisu saopšteni, a posmrtni ostaci ovih nesrećnika sahranjeni su na nepoznat način.