Razočarani Arapi za Obamu, razočarani Izraelci za Romnija
Teško da i jedan deo sveta s toliko pažnje čeka rezultat borbe za Belu kuću kao Bliski istok, region koji je bio najprisutniji u debatama između Baraka Obame i Mita Romnija.
Mnogo toga što se tu događa tiče se Amerikanaca: trupe u Iraku, mogućnost rata Izraela i Irana, kriza u Siriji, Izrael i Palestinci, uspon islamista u zemljama „arapskog proleća”, antiameričke demonstracije u Egiptu i Jemenu, ubistvo američkih diplomata u Libiji.
U poslednjem duelu dvojica kandidata su Izrael pomenuli 34 puta – 33 puta više nego Evropu, 30 puta više nego Latinsku Ameriku, pet puta češće od Avganistana, četiri puta više od Kine. Samo je Iran pomenut više – 45 puta – ali u kontekstu opasnosti po Izrael.
Razmena replika u stilu „Ja više volim Izrael nego što Vi volite Izrael” nije nova u američkoj politici. To je način na koji funkcioniše Vašington. Izraelci, kojima su izbori u SAD važniji nego njihovi sopstveni u januaru, od starta nisu preterano prikrivali nepoverenje u čoveka kome je srednje ime Husein. Od troje, danas samo jedan priželjkuje Obaminu pobedu.
Tako je otisak debate kod Arapa neizmenjen: SAD će podržati Izrael bez obzira na moralnost, legalnost ili posledice izraelskih akcija. Uvereni su da njihovi problemi neće biti rešeni – ko god da pobedi. Ne veruju da će Amerika, dominantna spoljna sila u regionu, prihvatiti ulogu poštenog brokera koji će pomoći uspostavljanju mira u zoni najdužeg konflikta savremenog sveta.
Jedna od najjasnijih poruka koja kruži od Kaira preko Gaze do Sane, od Bejruta do Teherana, jeste da je Amerika pogubila poverenje.
Palestinci gotovo da su izgubili sve nade da će se realizovati koncept dve države. Oni sa Zapadne obale razočarani su jer im saradnja Palestinske vlasti sa Vašingtonom nije donela ništa. Oni iz Gaze dele ista osećanja jer im Hamas, uprkos svim obećanjima, nije doneo mir. Palestinci smatraju da su ih izneverili ne samo njihovi lideri, već i Amerikanci.
Arapi su razočarani neispunjenim Obaminim obećanjima o „novom početku” izrečenim 2009. na kairskom univerzitetu. No, imajući u vidu staro pravilo da američki predsednici u drugom mandatu mogu da budu odlučniji jer nema potrebe za ustupcima, Arapi se ipak nadaju da bi Obama mogao da obnovi mirovnu agendu sa kojom je startovao.
Ukoliko Romni pobedi, od toga neće biti ništa, jer Arapi procenjuju da je republikanac ušao u totalno savezništvo sa izraelskim desničarskim premijerom. Uvereni su da su Romniju svi muslimani manje-više isti. Svrstavaju ga veoma blizu islamofobije. On svakako nije čovek koga bi želeli.
Doživljaju Romnija kao „jastreba” doprinosi i Sirija. Iako su i jedan i drugi kandidat obazrivi oko vojne intervencije, čak i zone zabranjenog leta, Obama je protiv naoružavanja Slobodne sirijske armije, dok Romni kaže da bi bio srećan da pobunjenicima pošalje i teško naoružanje – što jedino može da obraduju konzervativne vladare Zaliva, ali nikako arapsku ulicu.
Obama naklonost stiče i oko Irana. Dok je Romni na tu temu militantan, predsednik se u rešavanju krize oko spornog nuklearnog programa Teherana radije oslanja na sankcije i vreme, nego na vojsku.
Obojica kažu da bi upotrebili silu kao poslednje rešenje, uz razliku da bi Obama to učinio ukoliko se potvrdi da Iran pravi atomsku bombu, dok je Romni spreman da ide u rat ukoliko Iran raspolaže pretpostavkama pravljenja bombe.
Regionalni posmatrači istovremeno konstatuju da ni Obama ni Romni nemaju planove kako da se postave ukoliko se Egipat, Tunis i Libija rekonstruišu u snažne zemlje. Posebno Egipat, od koga se očekuje da preuzme lidersku ulogu u regionu koju je pogubio u vremenima dok je Hosni Mubarak mahom radio ono što su od njega očekivali Vašington i Tel Aviv.
Ko god da pobedi, ocena je većine arapskih analitičara, promene američke politike u regionu mogu da budu samo parcijalne. „Romni je ratoborniji, ali to je razlika oko stepena, ne i pravca”, piše Amr Abdel-Ati, istraživač Al Ahramovog Centra za političke i strateške studije u Kairu.