Zna kako Nole diše
Јелена Генчић (Фото Д. Јевремовић)
Kako Novak Đoković diše znaju samo dve žene – njegova majka Dijana i Jelena Genčić (70) koja je prva počela da se brine o njegovom igračkom vaspitanju. Sada, kada je Đoković pod samim vrhom svetskog teniskog brega, i jedna i druga, svaka na svoj način, proživljavaju mečeve svog čeda s radošću, strepnjom, nadom, ushićenjem, a obe s majčinskom ljubavlju.
Kada Genčićeva izgovori Nole, iz njenog glasa izbija toplina, ali i nostalgija za vremenom dok je stasavao pod njenom rukom, u "teniskim pelenama". Možda čak ni majka Dijana ne zna kako je sa šest godina pod konac spakovao ogromnu torbu u koju je stavio reket, peškir, majicu, flašicu s vodom, bananu i još štošta jer je tako video na televiziji. Tu anegdotu je zadivljena Genčićeva prepričala bezbroj puta kao i priču o zapanjujućoj dečačkoj samouverenosti da će svetski presto da pripadne njemu.
O tome, izgleda, vodeće svetske novine još nisu obaveštene. Pred srpskim cunamijem, koji je ovih dana pogodio "Rolan Garos", nisu mogli da ostanu ravnodušni, ali su stupce iz dana u dan punili čudnom istinom kako su srpski teniseri nikli kao pečurke posle bombi. Između tih redova kao da je postavljena priča o dva sveta, o bogatstvu i siromaštvu, o uređenom društvu i razorenoj zemlji iz koje se uzdigao srpski teniski korpus, o sjajnim uslovima za napredak i bazenu u beogradskom Sportskom centru "11. april" u kojem je Ana Ivanović trenirala preko zime.
Zapadna štampa je posredno priznala da para ne mora uvek da provrti tamo gde burgija neće, da je u fudbalu neizbežna uloga poljančeta ili u slučaju brazilskih fudbalskih asova plaže Kopakabane, da su mnogi vodeći američki košarkaši počeli na ulici u crnačkim četvrtima, da se vrhunski sportisti rađaju s talentom. Granica na kojoj se ta dva sveta u ovim danima sreću jeste na stadionu "Filip Šatrije".
U jednom autorskom tekstu onomad, posvećenom uspesima naših tenisera na Međunarodnom prvenstvu Francuske, Genčićeva navodi reči našeg trenera Igora Tomaševića koga su u jednom kampu u Londonu pitali otkud prodor srpskih igrača: "Pa, dok ste nas bombardovali, naša deca su igrala tenis. I sve što ste nas jače bombardovali, deca su sve jače udarala po loptici i eto srpskog teniskog buma".
U tom citatu Genčićeva je prepoznala i svog junaka, jer su joj navirala sećanja na to kako je 12-godišnji Đoković nastavio da trenira živeći između dnevne svetlosti i skloništa. Njegova majka Dijana je za "Njujork tajms" dala najjednostavniju moguću izjavu o tim danima straha i nade: "Tenis nas je održao".
Đokovići, Ivanovići, Jankovići, Tipsarevići – sve su to pojedinačni slučajevi zbog kojih su strani novinari na "Rolan Garosu" obasipali naše tenisere pitanjima da li je njihova borbenost i postojanost u igri opšta karakteristika srpskog roda. Genčićeva se nije bavila kolektivnim duhom.
– A Nole? On je moja prva i velika ljubav. Od samog početka ozbiljnog rada s njim bilo je zacrtano da bude najbolji teniser sveta. U svaki meč ulazi da pobedi po cenu da da i poslednji atom snage. Kada ga televizijska kamera zumira vidim mu u pogledu da li je umoran ili puca od snage. Tada se ili pribojavam ili sam srećna. U Parizu sam videla da je umoran. Žao mi je što se Nadalu nije suprotstavio potpuno spreman. Sigurna sam da se Španac, iako ima pozitivan skor s njim, pribojavao tog meča. Nole je, konačno, stao njemu i Federeru uz rame, a kada će da ih nadvisi? Za šest meseci ili nešto kasnije.