Čija bila nije ...
Za sve dosadašnje i buduće milenijume ljudskih potreba (ili pohlepa) za posedovanjem zemljišta i iznad lične i porodične prehrambene i proizvodno-ekonomske održivosti, vlasništvo nad zemljištem najprikladnije je sažeto u našoj narodnoj izreci: „Čija bila nije, čija biti neće”.
Koliko imamo i čije je danas poljoprivredno zemljište u Srbiji?
To je jedno od najkomplikovanijih pitanja u savremenoj zemljišnoj politici Srbije, delom zbog nebrige vlasnika (fizičkih i pravnih lica) koji u „zemljišnim knjigama” neblagovremeno sprovode sve vlasničke promene, a svakako i neodgovornim odnosom nadležnih državnih organa ili „proizvoljnim” tumačenjem čak i odredaba pojedinih propisa iz oblasti zemljišne politike – i to čak samo na osnovu potpisa ispod „mišljenja” pojedinih funkcionera, a ne organa određenih Ustavom i zakonima.
Prema Popisu 2002. godine, Srbija je imala 778.891 individualno poljoprivredno gazdinstvo (IPG) čija je prosečna veličina oko 3,5 hektara poljoprivredne odnosno oko 2,5 hektara oranične površine. U strukturi ukupnog broja IPG dominiraju gazdinstva sa malim posedom (do tri hektara) kojih je bilo 456.963 ili 60,2 odsto gazdinstava, dok je sa relativnom većim posedom preko 10 hektara bilo svega 43.072 ili 5,5 odsto ukupnog broja IPG. Posebno je značajno istaći da se u strukturi ukupnog broja IPG nalazilo i čak 111.416 ili 14,3 odsto gazdinstava sa izrazito malim posedom (do 0,5 ha) – koja u Popisu 2012. nisu ni predmet popisivanja, jer se tretiraju kao okućnice i rekreacioni posedi.
Ukoliko tome dodamo i „problematičnu” privatizaciju tzv. društvenog zemljišta u godinama postsocijalističke tranzicije – kada se hektar najplodnijeg černozema „prodavao” po ceni od svega 15 do 50 evra, a sada taj isti hektar vredi „samo” 15.000 evra, i to pre restitucije zemljišta crkvama, naslednicima fizičkih lica i zaboravljenog povraćaja oko 200.000 hektara zemljišta zadruga i zadrugara koje je u periodu posle 1953. godine uzeto za razne namene i po različitim osnovama bez naknade, možemo samo pretpostaviti u kakvu su nas „kvadraturu agrarno-političkog kruga” uvukli naši političari koji nisu hteli da uvažavaju ni „s od struke”.
Moglo bi se zaključiti da je naša ukupna ekonomska i posebno agrarna politika odavno „pala na ispitu”, što se može zaključiti i po sve manjem broju naših „rođaka na selu” i odsustva ispomaganja u kotaricama, džakovima, kačicama i burićima agrarnih đakonija njihovim rođacima u gradovima – koji su ih pod ostarele i bespomoćne u seoskim nedođijama potpuno zaboravili.
Čije će biti zemljište u Srbiji?
To je jedno od najneizvesnijih pitanja u budućoj zemljišnoj politici Srbije!?
Odgovori zavise od običajnog miraza „uz mladu” i različitih vrsta ugovora o poklonu (za doživotno izdržavanje iznemoglih vlasnika, „zahvalnim” rođacima, dobročinstva crkvama i humanitarnim organizacijama, zaveštanja za legate, fondacije i zadužbine...), preko propisa o nasleđivanju poljoprivrednog i šumskog zemljišta i kupoprodajnih ugovora o zemljištu između samo fizičkih ili fizičkih i pravnih ili samo pravnih lica i propisa o restituciji zbog „grešaka bivših režima” i o eksproprijaciji za potrebe „od šireg društvenog značaja”, do uzurpacije tuđeg zemljišta od „dobrih suseda” i drugih pojedinaca i čak (od brojnih „prijateljskih” država, na našu veliku žalost, priznate) secesije čitavih područja Republike Srbije!
Umesto zaključka, mogli bi budućim naraštajima poručiti: U Srbiji zemljište može da bude svačije! Narodna izreka bi se mogla svesti samo na slutnju: Čija biti neće!