Jednostavno Kapor

28. 11. 2012. 22:00

Tvrd sam na suze ali ih pustih kada sam pročitao Kaporov futuristički tekst „Kontejner” u „Politici“ 26. novembra.

Pre neki dan kasirka u samoposluzi mi reče kako ličim na Momu Kapora. Nisam se iznenadio jer sam u toku tridesetogodišnjeg druženja shvatio da smo slični kao tip ljudi.

Sećam se kako smo u zemlji „bratstva i jedinstva” Arsen Dedić i ja naslonjeni na šank Aerodroma Beograd (a gde bismo bili), a ja ga zezam da je deda jer je dva dana stariji od mene.

Prilazi nam ozarena gospođa koja kaže da me je „čitala“. Zahvalio sam joj da je ne bih razočarao, a šta sam u sebi mislio?

Ispričam tu situaciju Momi, a on mi udari kontru da ga je mladić s violinom zamolio da „ublaži teški pasaž“ u orkestru. Momo mu je hladno obećao da će to srediti. Samo što se nisam srušio, jer Kapor je bio čovek sumnjivog sluha.

Čovek, što je stariji, poprima slonovsko pamćenje. I tako, šetamo Momo, predivna balerina Jelena Šantić i ja. Ona, prelepa, pita Momu o njegovom ljubavnom životu i dobija neverovatan odgovor: „Ja kada se zaljubim sve istresem u pisaću mašinu.”

Nekoliko godina kasnije Momo „strada” kada me u Zagrebu upoznaje sa budućom suprugom, kada odlazimo kod vajara Džamonje da bismo to ozvaničili.

Šezdesetih godina bio je podvig upisati se na bilo koji umetnički fakultet u Beogradu. Pošto je nas malo prošlo, slušali smo zajedno predvojničku obuku u jednim sobičku Likovne akademije.

Sastav je bio ubitačan: Zoran Radmilović, Miša Janketić, Momo Kapor, Plaka Kostić i ja, srećom, bez Matije Bećkovića.