Javni i tajni pritisci

22. 12. 2012. 21:56

Nakon otcepljenja Crne Gore od zajednice sa Srbijom, na popisima postepeno opada broj Srba u Crnoj Gori, ali i ionako mali broj deklarisanih Crnogoraca u Srbiji. O čemu je reč? Dok je u Crnoj Gori smanjenje broja deklarisanih Srba prvorazredni državni projekt – o čemu, pored ostalog, svedoče izjave Mila Đukanovića pre poslednjeg popisa, kojima se, kako se pokazalo, neuspešno „proriče” drastični pad broja Srba u Crnoj Gori – dotle u Srbiji nema nikakvog traga od analognih poduhvata, a za vlast u Srbiji to pitanje bezmalo i ne postoji. Dok je u Crnoj Gori pritisak na nacionalne Srbe svakodnevan i vidljiv na svim mogućim nivoima života, i pre i posle referenduma, o čemu svedoči to što ih u državnim organima ima skoro deset puta manje nego u ukupnom stanovništvu, dotle u Srbiji nema uočljivog ustezanja u pogledu nacionalnog izjašnjavanja. Da je tako svedoči okolnost da nakon 2000. u Srbiji jedan od obrazaca društvenog napredovanja i javne promocije ne samo što nije biti Srbin već neretko jeste baš biti nesrbin.

Ipak, u Crnoj Gori uprkos državnoj, od Zapada podržavanoj politici nacionalne segregacije, broj Srba („samo”) postepeno opada, dok se u Srbiji dramatično smanjio broj „Crnogoraca”. Nelogično? Nipošto, budući da je otcepljenjem Crne Gore suštinski promenjen smisao onoga biti Crnogorac. Dok je u drugoj Jugoslaviji, kada je prvi put u crnogorskoj istoriji i pamćenju u bukvalnom smislu izumljeno nacionalno crnogorstvo, „Crnogorac” mahom imao smisao kao posebnosti spram, odnosno unutar, blago rečeno, „veoma bliske” srpske nacije, dotle je s otcepljenjem 2006. crnogorstvo faktički dobilo smisao nesrpstva, a neretko, u skladu sa antisrpskim ponašanjem mnogih „Crnogoraca”, i antisrpstva. Dakle, samo je antisrpska politika crnogorskih vlasti i dodela novog značenja odredbi „Crnogorac” zaslužna za to što su nakon referenduma mnogi ljudi poreklom i rodom iz Crne Gore izgubili želju da, zajedno sa dukljanskim srbomrscima, „budu” novi Crnogorci. Tako je novonastala konotacija prevagnula u odnosu na sva prethodno poznata značenje crnogorstva, dobivši renegatski smisao, sličan onom koji se prepoznaje kod muslimana/„Bošnjaka” i Hrvata. Otad, „Crnogorac” je onaj ko je potpuno odustao od nesporno srpskog identiteta svojih predaka. Stoga je sasvim razumljivo zašto, bez obzira na odsustvo bilo kakvog javnog ili tajnog pritiska protiv bilo kakvog, pa i ovakvog crnogorstva, tako malo građana Srbije poreklom iz Crne Gore želi da zadrži otpadničku samoidentifikaciju.

* Autor je profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu