Roditelji (ni)su krivi za sve
Roditelji su krivi za sve. Za to što imamo kratke noge, krivi nos ili vodimo rovovski rat s skazaljkom na vagi. Oni su nam preneli loše gene. Odgovorni su i za to što nemamo samopouzdanja, talenat za fiziku i nikada nismo naučili da sviramo violinu. Da smo imali bolje roditelje, danas bismo sigurno bili u srećnijoj vezi ili braku, lakše bismo izlazili na kraj s nemogućim šefom i ne bismo imali osećaj da se lepe stvari dešavaju samo nekim drugim ljudima. Stvarno verujete u to?
Ma koliko da su doprineli našoj ranjivosti i neuspešnosti, roditeljske greške nisu opravdanje za sve naše životne promašaje. Ako se približavate tridesetoj, krajnje je vreme da presečete pupčanu vrpcu, govore najnovija psihološka istraživanja. Čitači duše tvrde da je opštevažeća teorija, po kojoj su mame i tate dežurni krivci za sve, prihvatljiva otprilike do tridesete godine. Nakon toga jednostavno moramo da preuzmemo odgovornost za ono što nam se dešava u životu.
"Ako nosite cipele broj 39, nemate pravo da krivite druge za svoje probleme", imao je običaj da se našali Duško Radović, a iskustvo psihologa govori da su neke psihološke "jednačine" prošle test života. Previše zaštitnički nastrojeni roditelji po pravilu stvaraju nesamostalnu decu, roditelji koji ne postavljaju granice u vaspitanju odgajaju razmaženu decu, a emocionalno distancirani roditelji ispraćaju u svet decu sa krhkim i lako lomljivim osećanjem samopouzdanja.
– Najnovija bihejvioralno-genetička istraživanja, uključujući i ono izvedeno na uzorku od 24.000 blizanaca, o kome izveštava genetičar ponašanja Robert Plomin, govore da je uticaj gena na bazične osobine ličnosti – kao što su inteligencija, temperament, emocionalna stabilnost i socijalna kompetentnost, neuporedivo značajniji od onog koje im porodica nudi kao zajedničko iskustvo za braću i sestre i – iznosi neverovatnih 40 do 60 odsto. To, naravno, nikako ne znači da iskustva kroz koja deca prolaze u porodici ne utiču na njihovo ponašanje. Istraživanja su pokazala da su uticaji roditelja na ponašanje dece uvek genetski posredovani. Odnosno, da za svakog brata i sestru ista porodica predstavlja teatar različitog iskustva i da oni imaju različite interakcije sa roditeljima, a te interakcije zavise od onog genetskog potencijala koji deca "ponude" u toj interakciji. To je i odgovor na pitanje – zašto su braća ili sestre, koji su odrastali u istoj porodici i imali isti vaspitni tretman, potpuno različiti jer su dobili različite gene na DNK lutriji.
"Zato će u porodici u kojoj dva brata odrastaju pored nasilnog i agresivnog oca, jedan postati prokriminalno orijentisan, a drugi će biti potpuna suprotnost ocu", objašnjava dr Goran Knežević, psiholog i docent na predmetu psihologija ličnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Znatan deo našeg ponašanja jeste genetski uslovljen – karte je, velikim delom, podelila genetika, a roditelji treba da nauče kako da se nose sa genskim izazovima kako bi dete odraslo u kvalitetnu ličnost, poentira naš sagovornik.
A kada su u pitanju (ne)uspesi u emocionalnim vezama, karijeri i u sopstvenoj ulozi roditelja, koji deo krivice nose naši sopstveni roditelji?
– Izbegavam da baratam sa pojmom krivice kada je reč o ulozi roditelja u oblikovanju našeg ponašanja. Roditelji jesu u određenoj meri "odgovorni" zato što su nam preneli baš "te" gene koji nas čine socijalno (ne)kompetentnim ili nam stvaraju glavobolje u emocionalnim odnosima. Mi možemo da budemo ljuti na mamu zato što je bila emocionalno hladna, a tata je bio na službenom putu u formativnom periodu našeg razvoja, ali – to nigde ne vodi. Roditelji jesu deo objašnjenja, ali nisu opravdanje za naše životne neuspehe", zaključuje dr Knežević.
Zašto nam je onda jednostavnije da krivimo roditelje za naše ponašanje nego da se menjamo? Zato što se ljudska bića ponašaju po scenariju koji je ispisala genetika i zato što bi promena tog ponašanja zahtevala "kolosalno ulaganje energije". Osim toga, ne treba zaboraviti da je struktura ličnosti formirana između dvadesete i tridesete godine i da su mogućnosti promene u četvrtoj deceniji života veoma male. A da li uopšte možemo da se menjamo? Naravno da možemo – jedan od tih načina je i psihoterapija. Psihoterapeutsko iskustvo može suštinski da promeni život, ali pod uslovom da je čovek zaista motivisan da se promeni, kaže Knežević.