Pavićeva dramska kula vavilonska

14. 04. 2007. 17:31

Саша Габрић (Фото: Т. Јањић)

Na sceni Pozorišta na Terazijama u Beogradu reditelj Saša Gabrić postavlja komediju Milorada Pavića "Svadba u kupatilu". Glumačku ekipu predvode MilenkoZablaćanski, Maja Noveljić-Romčević, Mina Lazarević i Janoš Tot. Scenograf je Boris Maksimović, kostimograf Marina Medenica, a izbor muzike je poveren Vojkanu Borisavljeviću. Premijera se očekuje u drugoj polovini aprila.
Saša Gabrić je 1994. godine diplomirao multimedijalnu režiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Do sada je režirao dvadesetak pozorišnih predstava, kao i više kratkih igranih i dokumentarnih filmova.

Gabrića smo zatekli u Pozorištu na Terazijama u pauzi između dve probe: kostimske i lektorske. Otkriva nam da uživa u radu na Pavićevom komadu i da je jako zanimljivo i izazovno raditi pozorišnu predstavu u muzičkom teatru.

– To je i hrabar potez, a uprava pozorišta ima nameru da pored muzičkih predstava repertoar obogati i drugim teatarskim žanrovima, pre svega novim, smelim projektima koji dopunjuju i razvijaju veoma uspešan koncept ovog teatra. Komedija "Svadba u kupatilu" ima široku osnovu i pravi komediografski zaplet koji se odvija u, nama vrlo bliskim, okolnostima. Pavićev postmoderni princip u književnosti je apsolutno primenjiv i neophodan u pozorišnoj postavci ovog dela. Autor otvara velike mogućnosti, nije isključiv i u dogovoru sa njim neke teme koje su nama jako važne u ovom komadu potražili smo i u njegovim drugim delima, tako da je ova predstava dopunjen citatima iz Pavićevih drugih knjiga, kaže reditelj.

Radnja komada "Svadba u kupatilu" događa se u Vojvodini početkom prošlog veka, u Bečkereku, u trenutku kada se stvara Jugoslavija. Ono što izdvaja glavnog junaka dela jeste njegovo pesničko umeće i vizionarstvo: on se ne snalazi u sadašnjosti, ali zato jasno vidi budućnost. Naravno, nimalo lepu.

– Ipak, ovo nije politička predstava već komedija situacije koja, pre svega, ima nameru da zabavi, a na taj način i pouči. Jugoslavija je geografska i politička okolnost ovog komada, ona nas direktno vraća u to vreme, u tu "kulu vavilonsku", nacionalnu i jezičku. Vojvodina je za to najbolji primer. Taj susret je uzbudljiv i, u ovom slučaju, neobično duhovit. Mislim tu i na jezik i na karaktere. Komad počinje baš u vremenu kada su se svi ti narodi i narodnosti smestili u tu, jednu, kuću koja je, u tom trenutku, bila sigurna kuća, podvlači Gabrić.

Mi smo, dodaje naš sagovornik, iskoristili dramaturšku formu putovanja kroz vreme, koje je veoma prisutno u mnogim Pavićevim delima. I taj istorijski diskurs, taj nauk koji nikada ne uzimamo iz istorije, karakteriše i naše junake iz onog doba. Oni, svakako, ne mogu ni da naslute, a što je mnogo važnije i ne žele da razmišljaju o mračnoj budućnosti koja ih sve očekuje. I muzika, kao sastavni deo scena ove predstave, direktno nas vraća u to vreme: pevačke numere su nešto što izlazi iz komada i što je dramaturški potpuno opravdano. Osnovna muzička boja komada jeste Vojvodina dvadesetih godina prošlog veka i ona prati ne samo vojni i ljubavni, muški i ženski, folklorni i nacionalni, nego i idejni segment ove predstave.

"Svaki čovek ima ima pravo na svoju Vojvodinu" nedavno je rekao reditelj Jagoš Marković radeći Sterijinu "Pokondirenu tikvu" u Narodnom pozorištu u Beogradu. Kakvu će Vojvodinu dobiti Pozorište na Terazijama?

– Nama je Vojvodina okolnost u kojoj pričamo priču. Stvaramo "kulu vavilonsku" i mislim da, do sada, u pozorištu nije predstavljen tako uzbudljiv orkestar jezika. To je samo jedna od stvari kojom se bavimo i to će doneti sasvim novu pozorišnu boju. Pored toga, Vojvodina predstavlja direktnu političku metaforu Jugoslavije. Međutim, ono što je mnogo važnije i u čijoj su službi svi ti elementi, jeste pozorište u punom smislu te reči.