Balkan u četvrtom svetskom ratu
Драган Бисенић
Skoro sto godina Amerika je podržavala koncept "Balkan balkanskim narodima", čiji je temeljni stav da balkanske zemlje moraju biti slobodne i nezavisne od uplitanja velikih sila. Kontinuitet te politike postoji od podrške Srbiji u Prvom svetskom ratu, preko podrške Aleksandru Karađorđeviću, odluke da se Jugoslavija obnovi pod Titom do kasnije podrške Titu. Više od pola veka iza nje su stajale elitne institucije američkog establišmenta i trajala je sve do nestanka Jugoslavije i odluke SAD da direktno interveniše na ovim prostorima, ističe Dragan Bisenić, izvršni urednik časopisa "Međunarodna politika" i pisac knjige o istoriji američko-srpskih odnosa koja će se uskoro pojaviti u knjižarama.
– Odnos prema politici "Balkan balkanskim narodima" najveća je i najvažnija kontradikcija u američkoj politici prema Srbiji i ostalim zemljama u regionu. Zato se postavlja pitanje da li je sadašnje stanje samo devijacija ili trajna orijentacija, jer, balkanske zemlje, a posebno države "zapadnog Balkana", danas su uglavnom protektorati.
Sadašnja administracija fokusirala se na Bliski istok i borbu protiv terorizma koju njeni pobornici zovu "četvrti svetski rat". Imajući u vidu muslimansko stanovništvo u Srbiji i BiH, Balkan još dugo neće nestati iz vidokruga američkih administracija, jer smo mi ne samo evropska država, već i periferija Bliskog istoka. Još 1994. komentatori "Njujork tajmsa" pisali su o Kosovu kao činiocu američke bliskoistočne strategije. Cilj američke politike je da promeni države Bliskog istoka, a Kosovo naklonjeno zapadu i SAD moglo bi, u tom smislu, predstavljati dobar primer budućih relacija SAD i islamskog sveta. To sve navelo je Ameriku da odustane od politike "Balkan balkanskim narodima" i direktno interveniše u bivšoj Jugoslaviji – smatra Bisenić.
Ove godine navršava se i 125 godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa između Srbije i SAD koji su u prošlosti uglavnom bili dobri, kaže naš sagovornik i napominje da su Liga naroda i Kraljevina SHS bile jedini konkretni "trofeji" američkog učešća u Prvom svetskom ratu, kao i da su u međuratnom periodu, bez obzira na izolacionističku politiku Vašingtona, naši odnosi bili dobri. To je nastavljeno i posle Drugog svetskog rata.
– Jugoslavija je posle rezolucije IB-a postala centralna tačka američke evropske strategije. Na to su uticali "internacionalisti" u administraciji, posebno deo establišmenta koje je predvodio Džordž Kenan, izuzetan američki um međunarodnih odnosa. On je osmislio "strategiju obuzdavanja", koja je postala suština hladnog rata i formulisao politiku podrške Jugoslaviji. Tito je iskoristio tu priliku i poslao svog najboljeg diplomatu Vladimira Velebita da obezbedi pomoć SAD, tako da on ubrzo postaje "zvanični komunista Džordžtauna" – kaže Bisenić.
Posebnu pažnju, smatra on, zaslužuje postupak Džordža Kenana koji je, kao ambasador u Beogradu 1963. podneo ostavku zbog nedovoljne američke podrške Jugoslaviji. On je u nasleđe ostavio dvojicu mladih diplomata iz osoblja ambasade, koji će dostići najviše položaje u administraciji: Lorensa Iglbergera i Brenta Skoukrofta. Bela kuća imala je i simpatije i za decentralizaciju SFRJ, mada su bili svesni da to može da vodi u nefunkcionalnost države, za čije su očuvanje bili zainteresovani. Ali, Tito je za sobom ostavio sistem u kojem Amerika nije uspela da nađe partnera, posle raspada istočnog bloka SFRJ je izgubila na značaju, a na političkoj sceni SAD sve više prostora dobijaju "jastrebovi", odnosno pristalice otvorenog intervencionizma. U pojedinim analizama CIA mogu se naći i jasne tvrdnje u kojima se Srbija vidi kao oslonac "konzervativizma" i potencijalni sovjetski saveznik, što je posle 1990. izraslo u čitavu platformu koja je obeležila odnos prema Srbiji. Tome treba dodati lobiranja secesionističkih republika i druge po nas nepovoljne faktore. Tako se, kaže Bisenić, dogodilo da su prilikom stvaranja Jugoslavije SAD i Srbija bili na istim, a prilikom njenog raspadanja na različitim pozicijama.