Niko mi od prijatelja nije okrenuo leđa

02. 02. 2013. 21:57

Фото Н. Неговановић

Ime Vladimira Cvetkovića opet se, posle određenih nesporazuma s vlašću, izgovara sa najvećim uvažavanjem. Učinio je to nedavno i Nebojša Čović, potpredsednik Upravnog odbora Fudbalskog kluba Crvena zvezda, pri objašnjavanju sadašnje situacije rekavši: „Rad Vladimira Cvetkovića, kao generalnog sekretara i direktora fudbalske Zvezde, večiti je primer za ugled.”

Pre tih, radnih uspeha, Vladimir Cvetković je, kao član Crvene zvezde, bio jedan od najboljih košarkaša Jugoslavije, pa i Evrope. Stizao je do titula na svim takmičenjima širom sveta.

Rođen je 24. maja 1941. u Loznici. Diplomirani je ekonomista. Iz braka sa Radom Đurić, košarkašicom, ima ćerku Zoranu, doktora kliničke psihologije, koja živi u Čikagu, i sina Rastka, koji živi u Beogradu, a od ćerke unuka Miška (9). 

Kad ste pošli u svet?

Prvog juna 1959. kad je po mene, u Loznicu, došao veliki košarkaš Crvene zvezde Saša Gec. I nikad nisam napustio Crvene zvezdu! Odigrao sam za nju 13 prvenstava i još sam najbolji strelac u istoriji kluba.

A u međuvremenu?

Diplomirao sam ekonomiju i zaposlio se. Bio sam 10 godina u turizmu, u „Kvarner-ekspresu” i „Ineksu” kao jedan od direktora, a zatim sam pet godina bio generalni direktor Sportskog centra Tašmajdan. Od 1983, na poziv Miladina Šakića, predsednika Fudbalskog kluba Crvena zvezda, došao sam za generalnog sekretara. I tu sam ostao do jeseni 2001.

Gde ste sve igrali za državni tim?

Bio sam učesnik olimpijskih igara u Tokiju 1964. i Meksiku 1968, kad smo osvojili srebrnu medalju. Na svetskim prvenstvima u Riju 1963. i Montevideu 1967. bili smo vicešampioni, a na nezvaničnom mundijalu u Santijago de Čileu 1966. stigli smo do zlata. Igrao sam na balkanskim prvenstvima i mediteranskim igrama. Imam i te medalje. A kad je o fudbal reč, za osamnaest i po godina mog rada u Zvezdi, osvojili smo – 18 trofeja.

Čega se posebno sećate?

Moje učešće na svim ovim takmičenjima posebno je obeleženo događajem iz Meksika. Tri sekunde pre kraja meča protiv Rusa, u borbi za srebrnu medalju, pri rezultatu 62:61 za njih, dosuđena su mi dva slobodna bacanja. Dok sam se pripremao za prvo bacanje prišao mi je Petar Skansi i kazao: „Cveki, ako ubaciš ’obe lopte’ nosiću te do Splita”. I ubacio sam ih!

Kako to objašnjavate?

Odlučujuća je bila mladost i naše drugarstvo. Kad bi sad to trebalo da učinim onesvestio bih se pre prvog šuta. Svi smo bili veliki drugovi. Skansi me hrabrio, jer živeli smo jedan za drugog. I to je bilo presudno. Ta dva bacanja u Meksiku, šutirali smo, u stvari, svi. Ja sam bio – samo izvođač radova.

Kad ste upoznali Džajića?

Bili smo zajedno na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. Od tad se znamo, ali se nismo družili do mog dolaska u fudbalski klub. Od tada, od 1983, Džajić i ja, za tih osamnaest i po godina, nismo imali nijedan nesporazum. On je odlučivo o struci, a ja o svemu drugom. Međutim, kasnije smo, uoči mog odlaska iz Zvezde, u jesen 2001, imali privatni nesporazum koji nema veze s fudbalom. I od tada – ne govorimo.

Kakav bi sad trebalo da bude predsednik Zvezde?

Po meni, on bi morao da bude gospodin predsednik – volonter. Ne bi smeo da bude plaćen. Svi veliki klubovi u Evropi imaju predsednike volontere. Samo bi takav predsednik Zvezde bio al pari sa Francom Bekenbauerom u Bajernu i svim drugim predsednicima velikih klubova. Jer, predsednik volonter sve što radi, radi u interesu kluba. Samo u tom slučaju nema sukoba interesa.

Kako ste doživeli hapšenje i zatvor zbog navodnih pronevera u Zvezdi?

Dogodilo se to 5. februara 2008. Bilo mi je teško. Ali, vrlo brzo sam shvatio da je to neka čudna igra. I onda sam odlučio da se ne nerviram. I nisam dobio ni šećer, ni, hvala bogu, infarkt. Sve sam to svrstao u sudbinu. I tako sam, za tih pet meseci zatvora, sačuvao sebe.

O čemu ste razmišljali?

Kao i svaki zatvorenik – o slobodi. U sobi sam bio sa jednim čovekom. Stražari su bili veoma uljudni. Voleli su me, kao sve sportiste. Bio sam u Beogradu, u CZ, u Bačvanskoj ulici. Ova skraćenica Centralnog zatvora podsećala me na ime mog kluba. Eto, ni tu nisam mogao bez Crvene zvezde.

Šta su vas pitali sapatnici?

Želeli su da im pričam o sportskim pikanterijama. Volele su me i kuvarice. Pripremale su mi, po mojoj želji, kačamak za večeru, a glavno jelo mi je, po odobrenju uprave zatvora, donosio moj prijatelj Pera Pavlović, vlasnik restorana u Radmilovcu. Ipak, u Ce-zeu nisam mogao da pobegnem od činjenice da je ispod situacije u kojoj sam se nalazio samo – groblje.

Da li ste i tu stekli prijatelje?

Jesam. To je profesor s kojim sam delio ćeliju. On je doktor nauka na Poljoprivrednom fakultetu. Uz mene su ostali i svi stari prijatelji. Niko mi nije okrenuo leđa.

Šta vam je sad najvažnije?

Opšte zdravlje: moje, moje porodice, mojih prijatelja... Važno mi je i da što više bude sunca. I vrlo mi je važno da u ovoj prolaznosti života ne gubim uzalud dane. Uvek tražim i nalazim razlog za radost i imam je. Jer, toliko mi je život pružio da ništa ne bih menjao.

Da li žalite za nečim?

Ne. Nikad. Jer, dobio sam od života i ono što nisam zaslužio. A znam ljude koji su ulagali više, a manje dobili. Imao sam veliku karijeru. I sportu i u poslu. Porodica mi je izvanredna. Imam lepu ljubav, ali neću da se ženim. Nisam više za to.

-----------------------------------------------------------

Abolicija kao orden

Kako ste se osećali kad vas je predsednik države abolirao?

Postavio sam ovu oslobađajuću odluku uz sve ordenje koje sam dobio, a odlikovan sam Ordenom zasluga za narod sa Crvenom zvezdom, Ordenom rada sa zlatnim vencima, Oktobarskom nagradom grada Beograd, Zlatnim grbom grada Beograda i Majskom nagradom Srbije. Naravno,  posebno sam zahvalio predsedniku Nikoliću na ovome što je učinio za mene.