Lepe knjige lepo gore

„Iako je prošlo podosta vremena, o tom zlu, crnoj epizodi naše kulturne povjesti, još se otvoreno ne govori. Šute akteri, šute žrtve, mi koji smo bili protiv knjigocida i onda i sada, svi šute zbog straha. I ne treba ih nitko uvjeravati da je strah bezrazložan”, napisaće u tekstu „Lepe knjige lepo gore” Milorad Novaković, urednik zagrebačke „Prosvjete”. Istine radi, nije se o ovome ćutalo u Zagrebu. Od prvih dana 1990. godine, pored Ante Lešaje, svoj glas nemirenja sa stvarnošću dalo je mnogo intelektualaca: Milan Kangrga, Slobodan Šnajder, Dubravka Ugrešić, Anton Lukežić, Igor Lasić, Dalibor Foretić, Vladimir Primorac, Nina Domazet, Davorka Vukov Colić, Miljenko Jergović... ali njihova reagovanja nisu nailazila ni na kakav odziv – ni na osporavanja, nisu ni demantovana, nije bilo ni polemičkih osvrta. Oni su, u duhu opaske Danila Kiša „da za intelektualce ovog našeg doba postoji samo jedan ispit savesti, i postoje samo dva predmeta iz kojih se pada, ne na godinu, nego zbog kojih se gubi pravo (moralnog) glasa jednom zauvek: fašizam i staljinizam”, pokazali da su protiv svakog duhovnog autizma.

Dr Svetozar Livada takođe je, u svojim osvrtima na neobuzdane verbalne provale nacional-šovinizma, upozoravao na etničko i kulturno čišćenje hrvatskog prostora. Upravo je on prvi upozorio hrvatsku javnost na uništavanje ogromnog broja svezaka „Enciklopedije Jugoslavije” 1995. godine.

Novinar Aleksandar Milošević, koji će ostati zapamćen kako je na početku rata jezdio Banijom i Kordunom zajedno sa dopisnikom „Politike” Đurom Đukićem – zvali su ih „Boro i Ramiz”, priupitaće Velimira Viskovića da li je tačno da je samo u Leksikografskom zavodu uništeno 40.000 primeraka „Enciklopedije Jugoslavije”?

„Iako sam sugerirao da se te knjige potiho prodaju, kamionima su otpremljene na mljevenje. Protestiralo se i protiv ’Opće enciklopedije’, a problem je bila i ’Likovna enciklopedija Jugoslavije’, čiji je glavni urednik bio Žarko Domljan, tadašnji predsjednik Sabora. Iz trećeg toma potom su izvučeni samo hrvatski umjetnici”, odgovorio je Visković. A šta bi na to rekao Miroslav Krleža?

Posebno poglavlje u uništavanju knjiga čine privatne biblioteke. Nekoliko desetina hiljada knjiga nestalo je u Dubrovniku (Apoloniova biblioteka i dokumentacija) i u Benkovcu (Mila Savića i Nenada S. Kosovića). Ovome treba pridružiti sudbinu biblioteke Radeta Konstantinovića u Rovinju:

„Nakon što je ’herojski’ zauzeta, ’neprijateljska’ utvrda pisca kapitalnog djela ’Filozofija palanke’ najprije je divljački devastirana, a potom su i knjige i rukopisi Konstantinovićevi bačeni na ulicu. Među rukopisima se nalazio i dio prepiske ovog velikog književnika s drugim velikim literatom, Semjuelom Beketom, pa je knjiga ’Beket prijatelj’, koja je nastala docnije, ostala prikraćena za dobar deo njihove višegodišnje korespondencije.”

Novinar Hrvoje Appelt je polovinom 2003. objavio tekst „Kako je iz riječke sveučilišne knjižnice netalo  30 tisuća svezaka i knjiga? („ Jutanji list“ 13.07.2003.)“...Kriminalistička policija došla je do skandaloznih saznanja kako su poslednjih osam godina iz arhiva knjižnice bačene u smeće zakonom zaštićene knjige i kompleti časopisa kulturološke i knjižničarske vrednosti.Iz skupljene dokumentacije vidi se kako je na nezakonit način iz arhiva knjižnice otpisano i oko 3.000 knjiga sa statusom kulturnog dobra te oko 150 naslova časopisa, novina i drugih izdanja.“ Među njima je  bilo je knjiga „iz 16.,17.,18. i 19. stoljeća“.

Za potrebe rada na ovoj knjizi Lešaja je razgovarao sa određenim brojem bibliotekara. Iz razgovora s njima stekao je utisak da je većina bibliotekara poštovala profesionalna načela. Izbacivanje knjiga u velikoj je meri bilo je rezultat samovolje određenih ljudi. „Međutim, i ta samovolja nije nastala sama po sebi, nego je bila uvjetovana politikom isključivosti koja je tada vladala u cijelom društvu”, tvrdi autor „Knjigocida”.„Primjerice, u knjizi navodim debatu iz 1992. godine u Saboru o udžbenicima. U toj je debati Nedjeljko Mihanović govorio o Vojinu Jeliću kao četniku. Pa zaključuje kako u udžbenicima, eto, ima Vojina Jelića, a nema, recimo, Petra Šegedina ili Ivana Aralice, dakle, po njemu, naših najboljih pisaca. Uz to, kaže Mihanović, Jelić je ne samo četnik, nego ni estetski ne zadovoljava da uđe u udžbenike, iako je svojim romanom „Anđeli lijepo pjevaju” ušao u ediciju „Pet stoljeća hrvatske književnosti”. Autor kritičkog predgovora Branimir Bošnjak tvrdi da je riječ o jednom od najboljih romana u jugoslavenskim književnostima. Neće, dakle, biti da estetski ne odgovara, nego se tu radilo o pogromu pisca koji je došao iz Sabora. Neposredno nakon toga, Ministarstvo prosvjete i kulture donosi sporni „Naputak za rad u knjižnicama osnovnih škola”. Tu stoje one već poznate stvari o tome da se iz knjižnica moraju maknuti ideološki naslovi, knjige moraju biti samo na hrvatskom jeziku itd. Dakako, bilo je i primjera samovoljnih odluka samih knjižničara. Recimo, jednu su knjižnicu u Istri i prije toga, dakle 1990. i 1991. godine, očistili od nepoćudnih naslova.”

Na pitanje novinara da li mu upućuju pretnje što se drznuo da otvori ovaj problem, Ante Lešaja je odgovorio:

„Jedan anonimni Korčulanin uputio je poziv da me treba spaliti. Šta ćete, rekao sam sinu da je to dobro, to će nam uštedeti za krematorijum i prenos urne u Korčulu.”