Dragocena doza filmskog optimizma

Dubravka Lakić

26. 02. 2013. 21:57

Из филмa „Анђеоски део”, Кена Лоуча

Konačno malo smeha na sumornom beogradskom Festu! Film „Anđeoski deo”, britanskog barda Kena Louča, duhovit, šarmantan i optimističan film, konačno donosi smeh tokom festivalske projekcije i poplavu pozitivnih osećanja.

„Nepopravljivi levičar” ponudio je ovog puta savremenu socijalnu bajku o mogućem ostvarivanju socijalne pravde i jednakih šansi za sve, i to kroz dovitljivo sročenu priču o grupi mladih glazgovskih luzera kojima je još rođenjem dodeljena sudbina konstantnog upadanja u nevolje. Međutim, Louč sa svojim odanim scenaristom Polom Lavertijem, nudi izlaz i mogućnost boljeg života. Za to je dovoljan samo jedan plemeniti čovek dobre volje koji im pruža ruke i nadaleko čuveni škotski viski,čija vrednost na aukcijama dostiže vrtoglave visine. Dakle, dve stvari na kojima Škotska počiva – dobar čovek i viski, bili bi dovoljni da se britansko-škotska posrnula omladina izvede na pravi put! Dovitljivo, komično i vedro. Ovo je i inače Loučov najvedriji film i nije za propuštanje.

Vedrina nije karakteristika filma „Master” (u smislu – učitelj),najnovijeg dela već dugo odsutnog američkog reditelja Pola Tomasa Andersona ( „Noći bugija”, „Magnolija”). Film, na planu režije kao zanata, nije za potcenjivanje, ali ima ozbiljan problem koji se može svesti na pitanje: Ma koga je briga i za ovu priču i za njene junake!? Naime, Anderson rekonstruiše istoriju sajentologije kroz životnu priču osnivača i vođe ove kontroverzne sekte L. Rona Habarda (preminuo 1986), čiji je lik u filmu nazvan Lankester Dod, a koga kao harizmatičnog, šarmantnog čoveka sklonog kontrolisanju svih oko sebe, predvodnika crkve „Uzrok”, tumači Filip Simor Hofman. Njegovog Doda podjednako vole i plaše ga se. On je okružen prijateljima, porodicom, bogatim mecenama koje intrigira njegova teorija o ljudskoj povezanosti u predhodnim životima koja traje milijardama godina i njihovoj sposobnosti da prevaziđu zver u sebi. Primenjujući oblik hipnoze Dod „leči” ljude od njihovih unutrašnjih demona donoseći im unutrašnji mir, što najbolje pokazuje na primeru problematičnog Fredija koga tumači Žoakin Feniks, koji postaje njegov prijatelj, sledbenik i alterego. I tako svih 137 minuta filmskog zamlaćivanja.

Ni poslednja filmsko-turistička razglednica iz evropskih gradova, kako se može nazvati film „Rimu, s ljubavlju”, kultnog američkog reditelja Vudija Alena,kojem su predhodili filmovi snimljeni u Barseloni, Londonu i Parizu, nije naročito uspešno filmsko delo. Oseća se Alenov zamor, bezidejnost. Potrošena je ona čuvena formula koja je sasvim uspešno funkcionisala u filmovima „Viki Kristina Barselona”, „Upoznaćeš visokog, crnog stranca” i „Ponoć u Parizu” – niz turistički atraktivnih gradskih lokacija, romantičarski šmek, pomalo žudnje i ljubav na prvi pogled. U „Rimu, s ljubavlju” previše je praznog hoda, previše pokušaja autoironije i previšene usiljenih (zamornih) autorovih analiza sopstvene neuroze. Ipak, ni ovom Alenovom filmu ne nedostaje ni šarma,ni duha,ni pameti. Sve je to prisutno, ali ne u zadovoljavajućoj i sasvim funkcionalnoj meri. Uz Vudi Alena u filmu igra i Alenova muza Penelope Kruz, a tu su i Roberto Beninji, Alek Boldvin, Ornela Muti i Džudi Dejvis.