Ruski program Macujeva
Денис Мацујев
Poznat i slavan posle pobede na 11. međunarodnom konkursu Čajkovski u Moskvi 1998. Denis Macujev, „sibirski medved” kako ga od milošte zovu (rođen 1975. u Irkutsku) pripada generaciji svetskih pijanista koji nastupaju sa najvećim dirigentima i orkestrima, u svim prestižnim svetskim salama i na više od 200 koncerata godišnje. Njegovi afiniteti prema virtuoznom repertoaru ruske i svetske literature uživaju poštovanje zahvaljujući nagrađivanim snimcima i interpretacijama dela Rahmanjinova i Lista.
U celokupnom ruskom programu koji je izveo na svom beogradskom resitalu, jedino je Listov Mefisto valcer bio dodat Čajkovskom, Rahmanjinovu i Stravinskom.
Verujemo da je publika već na početku resitala očekivala egzibicionizam, novotarije i „novo čitanje” „Godišnjih doba” Čajkovskog. Iznenađenje je bilo utoliko veće što Macujev nije načinio nijedan potez niti ekskluzivitet koji bi divnu salonsku muziku ovih popularnih minijatura degradirao. Nije plasirao sebe i svoje umeće, nije narušio homogenost minijatura, iako ih je izvodio bez pauze, na način svite ili ciklične kompozicije sa kontrastima i unutar njih samih, ali i na planu velike forme koju je ubedljivo gradio. Bez preteranog sentimenta, sve je bilo ukusno, dozirano, nežno, izvedeno sjajnim tušeom i osećajem za sve boje i nijanse „školskih komada” koje je tumačio na visoko estetizovan način. Nismo verovali da se eruptivna snaga Macujeva može ukrotiti i do te mere podrediti delu Čajkovskog.
U drugom delu programa našle su se virtuozne kompozicije, najpre Mefisto valcer F. Lista „zbrisan” u jednom dahu, a zatim dva prelida Rahmanjinova, u ge-molu op. 23 br. 5 i u gis-molu op. 32 br. 12. U tumačenju Rahmanjinova oseća se koliko je Macujev „na svome”. Sa izrazitom prisnošću i toplinom tumačio je ovu muziku, sa najvećom lakoćom i uz veliki pijanistički zamah ostvarivao je tehničke zahteve najvišeg ranga, kao istinski moderni pijanista našeg doba. Posebno su legata u brzom tempu i u krupnoj tehnici izazivala neverovatne efekte.
Što se efekata tiče, Tri komada iz baleta „Petruška” Igora Stravinskog upravo su proširili granice pijanizma i klavira kao instrumenta. Polifonija i teme u prepletu unutrašnjih i spoljašnjih glasova kao i moderan jezik čije harmonije zavodljivo zvuče i danas, stotinu godina od nastanka dela, postavljaju standarde interpretacije Stravinskog. Posle Macujeva, veoma je teško prilagoditi se i ovu vrstu repertoara slušati na manje virtuozan način.
Briozna tempa, savršena tehnika, enormne moći vladanja instrumentom, čine da, s jedne strane fascinira snaga udarca, zatim brzina i sonornost klavira do zvučanja celog orkestra, a sa druge, ne manje važne, nežnost i kristalni ton u pijanisimu grade ukupnost i posebnost ovog pijaniste.
Oduševljenoj publici podario je nekoliko „bisova” (u Karnegi holu ih je bilo čak dvanaest!) a ona ga je ispratila stojećim ovacijama, cvećem, poklonima. Dodati su „Muzička kutija” Ljadova, Meditacija Čajkovskog, minijatura iz svite „Per Gint” E. Griga i Karavan u džez obradi samog pijaniste.