Nepronađena plavuša, ispuštena prilika

Dubravka Lakić

28. 03. 2013. 22:00

Скaрлeт Joхaнсoн кao Џeнeт Ли и сeр Eнтoни Хoпкинс кao Алфред Хичкoк

Malo se zna o samom Alfredu Hičkoku, zna se sve o njegovim filmovima. Knjige i knjige, silne doktorske disertacije, napisane su o svakom pojedinačnom filmu ovog filmskog genija i kralja napetosti koji je, kakav paradoks, osvojio jednog jedinog Oskara – onog za životno delo (1979). Ko je i kakav zaista bio Alfred Hičkok, kako je izgledao njegov svakodnevni život, šta je činilo njegov unutrašnji svet i da li je upravo iz njega ovaj filmski mag crpeo inspiraciju za mračno zlo i opsenost koji su krasili svakodnevicu njegovih filmskih junaka – sve to i dalje ostaje velika tajna. Njenom osvetljavanju nimalo ne doprinosi film „Hičkok” Saše Gervazija, koji je postavljen kao biografska drama, a zapravo je romantizovani i, kako se to zgodno kaže, na slobodnu temu ispričani isečak iz života slavnog reditelja (1960. godina i snimanje „Psiha”).

Drugim rečima, gotovo sve što se u ovom filmu može videti zasnovano je više na pretpostavkama, nagađanjima, glasinama i tračevima o Hičkoku, njegovoj ličnosti i odnosu sa vernom suprugom i saradnicom Almom Revil, nego na istinskom i verodostojnom poznavanju ovog kontroverznog čoveka i reditelja koji u javnosti nikada nije pokazivao emocije. To što je u nedostatku istinitosti Gervazi (i scenarista Džon Dž. Meklahlin prema knizi Stivena Rebela „Alfred Hičkok i snimanje Psiha”) pribegao nadomaštavanju je razumljivo, čak i poželjno, ali za to što je pribegao pojednostavljivanju i priče i lika (likova) nema opravdanja. Čak i kada se ima u vidu da je Gervazijev film samo pokušaj kreiranja simpatičnog i bioskopskoj publici prijemčivog prikaza jednog segmenta filmske istorije.

Gervazi usmerava svoj film više na nagađanja o Hičkokovoj ličnosti, na opšte poznata mesta: fascinacija mladim glumicama plavušama, voajerizmu, preteranoj sklonosti kaloričnim jelima i pićima i na pretpostavke uzroka dugovečnog bračno-ljubavnog odnosa sa suprugom Almom Revil (Hičkokova nezamenjiva kreativna desna ruka), negoli na pozadinu nastanka i inovativnost „Psiha”. Zbog toga njegov „Hičkok” ima i previše obrisa karikature.

Šteta, jer pružila mu se prilika da snimi film o filmu koji i danas važi za blistavi primer beskompromisnog filmskog stvaralaštva i nečega što se naziva nepokoravanje autorske ličnosti studijskom režimu, što bi bilo i korisnije i zabavnije i važnije. Gervazi ovakvu sjajnu priliku ili nije umeo ili nije imao kapaciteta da prepozna. U svakom slučaju, nije je iskoristio.

Iz svih ovih razloga i glumačka interpretacija ser Entonija Hopkinsa (od silnih maski i proteza gotovo neprepoznatljiv) kao Hičkoka koji nikada nije pronašao tu svoju idealnu plavušu, najčešće se svodi na karikiranje. Uz to, u kreiranju njegovog lika ima i dramaturških viškova (njegovi imaginarni razgovori sa serijskim ubicom koji je model za lik Normana Bejtsa u „Psihu” ).

Lik Alme Revil, čini mi se, bolje je napisan i Helen Miren je izvrsna. Razigrani ostatak glumačke ekipe zaslužio je više od onog što im se nudilo na scenarističkom papiru: i Skarlet Johanson kao Dženet Li i Džejm d’Arsi kao Entoni Perkins i Džesika Bil kao Vera Majls... Ipak, i u usko zadatim okvirima, dali su svoj maksimum i to je za poštovanje.