Odrediti prioritete na nivou proizvoda
Do pre nekoliko godina privatizacija je bila magična reč, od koje su neki očekivali da će efikasno izlečiti teško obolelu srpsku privredu. Šminkanje babe očigledno nije uspelo. Tranzicionim reformatorima se sada čini da je rešenje u ponovnoj industrijalizaciji Srbije. Da li će i ona doživeti sudbinu privatizacije, pošto se za nju trenutno najglasnije zalažu oni koji su i uništili industriju Srbije?
Da li će i koncept reindustrijalizacije Srbije imati iste efekte, kao i model tranzicije–razvoja iz prve decenije 21. veka? A on se zasnivao na prilivu inostranog kapitala, na prihodima od privatizacije, ogromnom uvozu i dinamičnom razvoju sektora usluga. Takav model je dokusurio industriju Srbije, iznedrio uvoznički lobi, likvidirao četiri domaće i doveo strane banke, skrojio državu po meri dela političke, poslovne i intelektualne elite, uništio srednji sloj, a radnike sveo na nivo tehnološkog roblja.
Srbiji su danas potrebni ljudi sa vizijom, koji neće voditi ziherašku ekonomsku politiku da bi sačuvali vlast i privilegije. Snažan korak napred će biti napravljen tek kada se pored nemilosrdne borbe protiv korupcije formuliše i efikasan program oporavka i razvoja Srbije.
Iskustva većeg broja zemalja sveta pokazuju da je industrijalizacija najefikasniji metod razvoja, koji najbrže obezbeđuje ostvarenje najvažnijih društvenih ciljeva. Srbija je danas u veoma teškoj poziciji i samo ponovna industrijalizacija može spasiti državu od bankrota, povećati proizvodnju, BDP i zaposlenost. Da bi se to zaista desilo potrebno je učiniti najmanje sledeće.
Prvo, vlada mora radikalno popraviti poslovni ambijent Srbije. To praktično znači da korupciju treba svesti na nivo statističke greške, a državnu administraciju učiniti odgovornom i efikasnom, kao što je ona u većini zemalja EU.
Drugo, ključne instrumente ekonomske politike treba usmeriti ka podršci proizvodnji i izvozu, a ne kao što je to do sada bio slučaj, uvozu i uslugama. Politiku „jakog” dinara potrebno je zameniti politikom umerene depresijacije dinara. Umesto decenijske neuspešne borbe protiv inflacije, kontrolisanom ekspanzivnom monetarnom politikom treba podsticati proizvodnju i izvoz. Pokrivanje ogromne budžetske rupe i sve većih državnih apetita, umesto povećanjem poreza, parafiskalnih nameta i spoljnog i unutrašnjeg duga, ostvarivati rastom proizvodnje i većom fiskalnom disciplinom.
Treće, sektorske politike, među kojima je najvažnija industrijska, moraju dobiti mnogo značajnije mesto. Država treba da odredi prioritete, ali ne na nivou grana, kako predlažu neki od kreatora nove reindustrijalizacije, od kojih većina i ne pripada industriji (infrastruktura, poljoprivreda, građevinarstvo), već na nivou proizvoda, za čiju realizaciju Srbija ima potrebne uslove, i koji se mogu prodati na svetskom tržištu. Podizanje konkurentnosti i dinamičan razvoj moguće je obezbediti politikom umerene depresijacije dinara, povoljnim kreditima razvojne banke, snažnim poreskim olakšicama i podsticajima, ali i državnim subvencijama.
Politika podrške se mora potpuno promeniti. Država treba da pomaže programe-projekte sa unapred definisanim ciljevima (rast proizvodnje, zaposlenost, izvoz). Kontrola ostvarivanja ustanovljenih ciljeva se mora ozbiljno sprovoditi. Ukoliko se oni ne realizuju, sredstva državne podrške moraju biti bez izuzetka vraćena. Smisao podsticaja nije da se neko preduzeće decenijama pomaže, već da se obezbedi ostvarenje ustanovljenih ciljeva, odnosno da se stvori jaka, konkurentna i dugoročno održiva srpska industrija, koja za nekoliko godina mora samostalno funkcionisati i bez državne podrške.
Ako bi se kojim slučajem obezbedili ovi preduslovi, duboko verujem da bismo na početku naredne decenije sa uvažavanjem počeli govoriti o novoj generaciji srpskih bogatih ljudi, u čijim proizvodnim i izvozno orijentisanim preduzećima bi radili dobro plaćeni srpski radnici.
Profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu