Sijalica i drama na istom kantaru
Novi Zakon o javnim nabavkama koji bi trebalo da stupi na snagu 1. aprila nije uvažio elementarne činjenice na kojima se temelji praksa pozorišnog rada svuda u svetu. Domaćim teatrima, pored ostalog, nalaže se i sprovođenje javnih nabavki u slučaju angažovanja umetničkih stvaralaca: pisaca, reditelja, glumaca, operskih pevača, kompozitora, kostimografa, scenografa...
Tako su ustanove kulture dovedene u apsurdan položaj. Znači li to da će prema odredbama Zakona o javnim nabavkama pozorišne kuće morati da raspisuju konkurse za dramske pisce od kojih očekuju da napišu tekst određenim povodom, odnosno za reditelja koji će postaviti to delo na sceni? Ko će sedeti u tenderskoj komisiji koja će određivati sudbinu novih drama Dušana Kovačevića ili Ljubomira Simovića, odnosno da li može „javno da se nabavi” glumački angažman Nebojše Glogovca, Gorice Popović ili Ivana Bosiljčića za tumačenje Hamleta, Romea ili Jaga?
Slična situacija je i sa bibliotekama, muzejima, izdavačkim kućama.
Tim povodom reagovale su pozorišne kuće otvorenim pismom upućenim premijeru Ivici Dačiću, Ministarstvu finansija i privrede, Upravi za javne nabavke, Ministarstvu kulture i informisanja i Sekretarijatu za kulturu grada Beograda apelujući da se u okviru zakonskih mogućnosti obezbedi izuzimanje programskih aktivnosti ustanova kulture iz primene novog Zakona o javnim nabavkama.
„Izbor dramskih pisaca, reditelja, scenografa, kompozitora, glumaca, ili operskih pevača i baletskih solista, po prirodi posla koji se obavlja u pozorištu, nije podložan postupku javnih nabavki, jer cilj rada u teatru nije moguće procenjivati finansijskim parametrima, već se on procenjuje umetničkim kriterijumima”, navodi se u pismu koje su potpisali Jugoslovensko dramsko pozorište, Atelje 212, Beogradsko dramsko pozorište, Bitef teatar i mnoge druge kuće kulture u kojem postavljaju otvorena pitanja:
Da li je cilj ovog zakona kontrola potrošnje budžetskih sredstava, povećanje efikasnosti rada pozorišta ili urušavanje umetničkih i kreativnih kapaciteta našeg teatarskog života, odnosno višestruko povećanje broja zaposlenih administrativnih radnika u institucijama kulture i umetnosti?
Znači li to da će prema odredbama Zakona o javnoj nabavci tenderska komisija, u kojoj će po logici stvari sedeti administrativni službenici, davati konačni sud o izboru festivalskih selekcija, reditelja, glumaca?
Ko će i kako meriti vrednost dramskog štiva, rediteljskog iskoraka, glumačke bravure?
Ne postoji kantar koji će moći verodostojno na istom tasu da izmeri kvalitet sijalice, papira, olovke i umetničkog rada koji prema odredbama ovog zakona podležu istim aktima.
Kontrola utrošenih sredstava za programe institucija kulture je neminovna. Kvalitet umetničkog rada ipak mora da bude zaštićen.