Gde je nestala solidarnost zaposlenih

11. 05. 2013. 21:57

Војо Кркобабић

Sindikati u Srbiji su trošne građevine, imaju tek toliko snage da jedva opstaju na javnoj sceni. To je organizacija bez jasno definisanog i prepoznatljivog programa, sa statutom koji nije obavezujući i koji se primenjuje kako ko hoće, sa finansijskom nedisciplinom, sa rukovodstvom koje ne razume savremene ekonomske i političke procese, sa potpuno zatvorenom kadrovskom politikom, sa izbornom procedurom unutar organizacije koja je farsična. Sve ovo ubrzano kida vezu sa članstvom koje se osipa, jer u sindikalnoj nemoći ne može se naći način za rešavanje realnih problema sa kojima se zaposleni svakodnevno suočavaju, kaže Vojo Krkobabić, autor knjiga „Neiskazana moć sindikata” i „Tranzicija i iskazana nemoć sindikata”.

– Nema pouzdanih podataka, ali sva je prilika da se broj sindikalno organizovanih radnika spustio ispod 30 odsto. Najveću vernost sindikatu za sada ispoljavaju zaposleni u javnim preduzećima, komunalnim preduzećima i ustanovama, tamo gde je država još prisutna i u velikim poslovnim sistemima gde je sindikalno organizovanje tradicija – kaže Krkobabić.

Sindikati mogu naći brojne razloge i opravdanje za neuspeh. Dobrim delom, kaže Krkobabić, oni jesu u sferi objektivnog, ali ne može se prećutati da je sindikat svojim nečinjenjem, ćutanjem, saglašavanjem, a na kraju i saučestvovanjem sa nosiocima političke vlasti – odgovoran za sadašnji položaj radnika.

– Teret nevolja koje su donele privatizacije i tranzicioni prelazak u kapitalizam, podneli su i još podnose radnici. Sindikat je iz godine u godinu osipao, gubio svoju realnu moć i pregovaračku snagu prema poslodavcu, bez obzira na to da li je reč o pojedincu ili državi kao vlasniku i upravljaču, izbledela je radnička solidarnost, bitna odrednica sindikata, sve su tanje veze sindikalnih rukovodstva i članstva. Za poslednjih 13 godina sindikat nije smogao snage da sačini program koji bi, u skladu sa vremenom, na bolji način komunicirao sa članstvom i povećao akcionu sposobnost ove organizacije – ističe Krkobabić.

On ističe da ako sindikat želi da uzme deo društvene moći koji mu pripada, ukoliko mu je stalo da bude istinski partner u pregovorima sa poslodavcima, neminovno mora da uđe u političku sferu. U poslednje vreme, kaže naš sagovornik, potura se teza da se sindikat nikada nije ni bavio politikom i da je to pogubno po njega.

– To nije tačno, jer sindikat se bavio politikom, posebno u poslednjih 13 godina, ali na najgori mogući način po sebe i sopstveno članstvo. Sindikat je u politici bio tajno. Tačnije, ilegalno su se političkim radom bavili sindikalni lideri. Izvesno je da ovaj konspirativni politički angažman radnicima i sindikatu kao organizaciji, nije doneo boljitak, osim možda poneku mrvicu sa stola. Korist od ovakvog načina rada imaju sindikalni lideri, naravno poslodavci, a i država kao najveći poslodavac – ističe Krkobabić.

Milan Galović

-----------------------------------------------------------

Tipovi sindikalnih lidera – „njegov”, „njihov” i „naš”

Vojo Krkobabić sindikalne lidere klasifikuje i tri tipa – „njegov”, „njihov” i „naš”. „Njegov” je direktorov, ili poslodavčev izbor.

„On je medijum za protežiranje interesa poslodavca, filter koji najpre amortizuje a potom propušta samo ono što uši poslodavca mogu čuti, a škrte ruke dati. „Njihov”je obično izbor najjače grupacije zaposlenih u preduzeću. Takođe je poželjan za poslodavce, jer razbija kolektiv, a u trgovanju sa radnicima, poslodavac uvek daje manje od onoga što bi dao da su zaposleni jedinstveni. „Naš” sindikalac je zastupnik interesa većine i sve je ređi na ovim prostorima, konstatuje Krkobabić.