Klostridijum
Poslednjih nekoliko dana mnogi građani lome jezik mučeći se da izgovore naziv bakterije odgovorne za bolničku epidemiju u Užicu. Samo najstariji pamte, i to više iz roditeljskih priča nego iz ličnog iskustva, strah koji su do ne tako davne prošlosti izazivale infekcije klostridijumom (u pitanju je grupa klica, od kojih je za čoveka značajno desetak vrsta). Više od ratnih rana, bilo da su nanete strelom, kopljem, mačem ili metkom, vojnike je brinula vrlo realna opasnost da će se na ranjavanje nadovezati tetanus ili gasna gangrena. Od tetanusa je umirao svaki peti oboleli, a preživljavanje od ispoljene gasne gangrene zavisilo je jedino od blagovremene amputacije povređenog ekstremiteta.
Istorija ovih bolesti istovremeno je svedočanstvo o uspesima medicine. Među skoro tri miliona ranjenih Amerikanaca u Drugom svetskom ratu samo su četvorica vakcinisanih dobila tetanus, što je mnogostruko manje nego među nemačkim i japanskim trupama koje nisu bile vakcinisane. U Korejskom ratu jedinog Amerikanca obolelog od tetanusa teško je ozledio bager. Za otklanjanje gasne gangrene kao narodnozdravstvenog problema zaslužni su antibiotici i hirurška obrada rane.
Treća opasna bolest iz ove grupe, botulizam, postala je znatno ređa zahvaljujući higijenskoj obradi i čuvanju (posebno konzervisane) hrane. Reč je, inače, o najjačem poznatom otrovu čiji bi jedan gram teoretski bio dovoljan da ubije deset miliona ljudi.
Ostali su klostridijumi koji su uglavnom dovodili do proliva, ali retko do smrti. Njih ima i u crevima zdravih ljudi, a obično su postajali opasni tek kada im se stvori životni prostor za bujanje uništenjem manje otpornih mikroorganizama antibioticima.
Šta se sada izmenilo? Od početka ovog veka javili su se, prvo u SAD, mnogo toksičniji sojevi vrste klostridijuma odgovorne za prolive. To je rezultat stalnog prilagođavanja i „usavršavanja” parazita. S druge strane, za čoveka više ne važe zakoni prirodnog odabiranja. On se davno odrekao darvinističkog principa preživljavanja najsposobnijih i sada opstaje samo zahvaljujući svom umeću.
Poznata je procena da bi se broj ljudi na planeti, kada bi bili prepušteni svojim fizičkim sposobnostima, sveo na pet do deset miliona, to jest hiljadostruko bi se smanjio. Prevazišavši prirodne zakone i oslanjajući se na tehnologiju, mi smo u mnogom pogledu postali veštačka vrsta, osuđena na stalno nadmudrivanje s parazitima. Do sada smo u toj borbi bili manje-više uspešni, ali ostaje upozorenje: predstoji nam večni rat.
Univerzitetski profesor