Između blagoslova i anateme
Poslednja događanja u odnosima zvaničnih državnih i crkvenih vlasti, ali i njihovih pojedinih predstavnika, ponovo su na prilično bučan način zaoštrila pitanje odnosa crkve i države u Srbiji. Taj odnos je važan i delikatan još od vremena kada je hrišćanstvo postalo zvanična državna religija, dakle još od vremena cara Teodosija, tačnije od kraja četvrtog veka. Hrišćanstvo je postalo državna religija upravo zbog političkih potreba tadašnje države razdirane unutrašnjim sukobima i pretnjama varvarske najezde. Pitanja versko-duhovne prirode bila su tada od sekundarnog značaja. Posmatran u dijahronijskoj perspektivi, taj odnos je oduvek bio posredovan više interesima države i crkve a mnogo manje potrebama vernika ili građana u čije ime su se ti odnosi navodno uvek profilisali.
Kao i u ta za nas drevna vremena, tako i danas – politika oličena u liku i delu visokih državnih institucija, odnosno nosilaca vlasti, imala je potrebu da svoju političku delatnost, a pogotovo važne političke odluke, podupire snagom crkvene vlasti i njenim duhovnim autoritetom. Najveći broj građana i onda i sada participirao je u oba ova svojstva, da su vernici i građani (podanici) u isto vreme. Ta činjenica bila je vitalno važna za oba partnera. Crkvi je takođe kroz istoriju veoma pogodovalo da ima podršku, privilegovan status i zaštitu državnog autoriteta. Pokazalo se tako da su i jedna i druga strana veoma zainteresovane za izvesnu simbiozu i koordinisano delovanje (čitaj harmonizaciju interesa). Vekovima je taj odnos prevashodno počivao na izvesnoj simbiozi dvaju autoriteta (izuzev u periodu političke isključivosti komunističke diktature).
U sinhronijskoj perspektivi posmatrano, uprkos formalnoj odvojenosti crkve i države i izraženim procesima sekularizacije društvenog života, taj odnos se kod nas nije bitnije promenio, dobio je samo sofisticiranije i manje javne obrasce ispoljavanja ( naročito u periodu postpetooktobarske smene vlasti). Iako su poslovi jasno podeljeni, svetovna i duhovna vlast i dalje nastoje da u velikom segmentu usklade svoje interese, kako zbog boljitka svojih institucija, tako i zbog potreba građana i vernika. Pa ako je tako, otkud onda povremeni sukobi koji ponekad prete i ozbiljnijim društvenim potresima? Otud što formalna podela posla ne znači uvek i mogućnost da to uradite i sa životom – njega često nije moguće tako jasno i precizno podeliti u naznačenim sferama. Takođe, često nije moguće istovremeno pomiriti interese oba partnera, pogotovo kada problemi zadiru u suštinski sistem vrednosti, koji se tiče najvećeg broja građana i vernika.
Sva pitanja koja zadiru u duboki aspekt vrednosnih stavova ljudi, nužno dovode do potencijalnog sukoba crkve i države jer je u savremenim okolnostima crkvena organizacija najčešće nosilac konzervativnih a državna politika – liberalnih vrednosti.
Aktuelna sporenja delova crkvene jerarhije i državnih predstavnika zadiru u više značajnih segmenata našeg života koje nije tako lako podeliti i učiniti jednoznačnim. Problem Kosova i Metohije, na primer, nije samo pitanje statusa ovog dela državne teritorije Srbije i njene poljuljane i osporene suverenosti već pre svega pitanje polažaja i života naših građana na tom prostoru, njihovog opstanka, sigurnosti, očuvanja kulturne i verske baštine. Otuda toliko napetosti, neslaganja ali i povremenih oštrih i, rekli bismo, brutalnih istupa (u čemu posebno prednjače premijer i mitropolit).
Problem Kosova i Metohije je problem svih problema, jer se na njemu ukrštaju svi aspekti našeg dosadašnjeg ali i budućeg istorijskog postojanja. Stoga mislim da postojeći sukobi i nesporazumi, ma koliko kontrolisani sa obe strane, neće prestati sve dok to pitanje bude aktuelno, a ono će to biti još dugo, ma koliko neko žurio da ga zatvori ili privremeno učini pacifikovanim.
Granicu društvenog sporenja pa i sukobljavanja često je teško povući sa obe strane. Ali, pokušajmo da to sada učinimo, bez pretenzije da bilo kome od aktuelnih aktera delimo lekcije. Sa strane crkvenih predstavnika bilo da deluju uz njen blagoslov bilo u svoje ime (što je često teško razlučiti), ta linija je aktivno vođenje politike, učešće na političkim skupovima, mitinzima ili političkim akcijama (jer to ne spada u njihovu primarnu pastirsku obavezu), a sa strane predstavnika državnih vlasti verbalne provokacije, nipodaštavanje i pozivanje pojedinih crkvenih velikodostojnika da osnuju stranku i provere svoj rejting u biračkom telu (jer je to predlog koji kao u i prvom slučaju izlazi iz suštine njihovog pastirskog poziva). U oba primera ne radi se samo o nedostatku političkog takta, već o tipičnom ispoljavanju bahatosti, demonstraciji moći, i hronične osionosti, tako karakteristične za autoritarni oblik političke kulture. I jedni i drugi moraju se opredeliti za principijelnu i korektnu saradnju ili strogu podeljenost i na Ustavom i zakonom definisanu delatnost.
S druge strane,smatramo da aktuelni sporovi neće, uprkos svim nesuglasicama i nespretnostima, proizvesti trajniju destabilizaciju njihovog partnerskog odnosa jer bi to bitno štetilo ne samo njima samima, već građanima i vernicima u celini. U situaciji kada je devastacija našeg državnog i privrednog života dosegla kritičnu tačku, kada smo identitetski i vrednosno u velikoj meri razgrađeni i dezorijentisani, novi i dubinski sukobi na relaciji država–crkva mogli bi da budu kobni po naš dalji opstanak i razvoj.
Sociolog, Institut za političke studije