Neopisiva lakoća umiranja

21. 05. 2013. 22:00

Tek kada je internetom „prostrujao” video-snimak Halida el Hamada, jednog od lidera sirijskih pobunjenika, kako jede organe ubijenog sirijskog vojnika, sirijska drama skočila je ponovo na udarne strane svetske štampe i progurala se među vesti TV stanica. Tek kada su mediji i javnost videli surovi zločin u kom je lokalni pobunjenički vođa jeo, kako se u prvi mah verovalo, srce protivničkog vojnika (naknadno je priznao da je jeo pluća), javnost se zgrozila i „primetila” da se tamo negde ratuje i da ljudi svakodnevno ginu.

Međutim, „briga” je trajala još samo jedan dan kada je američki magazin „Tajm” uspeo da razgovara sa kanibalom koji je sve to objašnjavao osvetom za, kako je tvrdio, zločine koje je počinio taj vojnik veran Bašaru el Asadu. Odmah potom, ljudske žrtve u Siriji su postale samo jedan od podataka u izveštajima o diplomatskim naporima Zapada i Rusije da se dođe do nekog političkog rešenja u ovoj bliskoistočnoj zemlji.

Ni podatak da je za nešto više od jednog dana oko 100 ljudi poginulo u borbama oko strateški važnog grada Kusajr nije zasenio činjenicu da su među mrtvima pronađeni i pripadnici šiitske ekstremističke grupe Hezbolah, čija je baza u Libanu. Jednostavno, ljudi i žrtve su postali samo brojevi, dok se interesovanje usredsređuje samo na to ko je na čijoj strani i da li i novi igrači ulaze u ovu svojevrsnu virtuelnu ratnu igru međunarodnih odnosa.

Ipak, ove žrtve mogu vrlo lako da dođu u žižu interesovanja, ali samo na početku sukoba ili onda kada se koriste kao opravdanje za realizaciju neke intervencionističke mere sa strane, koja opet neminovno dovodi do novih žrtava.

Ova neopisiva lakoća umiranja koja sve manje interesuje ljude nije nikakva novina, već je postala sastavni deo savremenog ratovanja. To što je samo juče i prekjuče u eksplozijama širom Iraka poginulo više od 100 ljudi, malo koga više interesuje. Činjenica da je u terorističkim napadima u Iraku samo u aprilu ove godine poginulo više od 700 Iračana, čini se, brine samo ljude u Iraku, dok je ostatak sveta potpuno oguglao na ove žrtve – i u Iraku i Avganistanu.

Osim što je javnost već oguglala na informacije o ljudskim žrtvama u ovim državama, ovoj „neopisivoj lakoći umiranja” doprinosi i ono nepisano pravilo iz redakcija američkih listova da je „jedan poginuli vatrogasac u Bruklinu vredan kao pet engleskih bobija, koji su vredni kao 50 Arapa, koji su vredni kao 500 Afrikanaca”. Slično nepisano pravilo važi i u medijima ostalih zemalja, pa tako medijima u Velikoj Britaniji „stotinu Pakistanaca koji se survaju u autobusu sa planine čine manju priču od tri Engleza koji se dave u Temzi”.

Što nam je dalje taj neko ko gine, to je manje čovek za nas. Nepodnošljiva realnost je postala takva da nam srce proradi tek kada vidimo da je neko nekom krenuo da jede srce. Ali bukvalno.