Popuštene šanse
Сцена из представе „Госпођа министарка” Сатиричког казалишта „Керемпух”
Način na koji je jermenski reditelj Hakob Kazančjan izabrao da scenski predstavi dramu „Virus” Siniše Kovačevića nije odgovarajući zato što se brojna značenja tragičnosti junaka u drami ne izražavaju sa potrebnim intenzitetom. Komad koji govori o bolesti i o odnosu društva prema bolesnicima, njihovom nemilosrdnom odbacivanju i proganjanju, kao i o krivici i sudbini, ali i o porodičnom nasleđu, na scenu je utisnut u stilu izrazitog poetskog realizma. Koreografski, muzički i likovni elementi predstave su previše jarki, dominantni u toj meri da ne predstavljaju sredstva koja adekvatno prenose dramski sadržaj (scenski pokret i izbor muzike Hakob Kazančjan).
Glumci deluju kao aveti zalutale u jednu vizuelno–muzičku dramu. Ćušnuti u tonove Ravelovog „Bolera” koji se neprestano ponavljaju, u različitim varijacijama, kao i u ples senki drugih izvođača koji nastupaju iza providne zavese, dramatis personae postaju skoro nebitne, kao da igraju tuđe drame. Tome još treba dodati i da je gluma preovlađujuće naivna i dramski neubedljiva – u nezahvalnom spoju sa tom jakom poetskom stilizacijom, dubina tragičnosti likova, Aleksandra (Iškan Garibjan), njegovog oca Dimitirija (Armen Santrosjan), sestre Marije (Gohar Karapetjan), Ane (Nara Sargsjan) i drugih, ne dolazi do neophodnog izraza. Da nevolja bude još veća, Kovačevićev tekst je primetno skraćen što je dovelo do daljeg dramaturškog rasejavanja i do skoro potpunog gubitka fokusa radnje.
Sa velikim interesovanjem čekana „Gospođa ministarka” u režiji provokativnog Olivera Frljića i izvođenju zagrebačkog satiričkog pozorišta „Kerempuh”, nije ispunila visoka očekivanja domaće publike. Glavni razlog postojanja predstave vrlo je tesno vezan za kontekst igranja; njena osnovna intrigantnost se nalazi na jezičkom planu – glumci u Zagrebu igraju na srpskom jeziku, vrlo tečno savladanim (savetnik za jezik i scenski govor Bogdan Diklić). Izazovnost ovog postupka produbljena je rediteljevim izborom da se srpska igra titluje na hrvatski, čime se eksplicitno i lucidno upire prst u nonsens borbe za političko odvajanje dva srodna jezika, odnosno nacionalistički konotiranu jezičku izolaciju. Muzika u predstavi je tradicionalna srpska, igru glumaca značajno prate tamburice i trube; predstava počinje i završava se starogradskom pesmom „Bolujem ja, boluješ ti”, a tokom njenog trajanja preleću prepoznatljivi instrumentalni tonovi drugih srpskih pesama iz tog vremena, na primer „Svilen konac” i „Marš na Drinu” (izbor muzike Irena Popović).
Na zagrebačkoj sceni su ovi postupci neosporno idejno i politički vrlo probojni, u pogledu bezobzirnog iritiranja nacionalističko–patriotskih tabua. Međutim, sa preseljenjem predstave na našu scenu, njihova oštrica se tupi, smisao splašnjava, a probojnost se drastično koči. Izvučena iz originalnog konteksta, Frljićeva „Gospođa Ministarka” je preovlađujuće nezanimljiva i osrednja predstava zato što je to, u pogledu stila, jedno zastarelo, vrlo konvencionalno čitanje Nušićeve sjajne društvene komedije.
Tekst je postavljen vodviljski, glumci igraju vrlo oštro i nagaženo, kao da su ispali iz slepstik komedije. Jurcaju kao da su na trkama, puze i izvijaju se da bi dodvorili autoritetima, beče se i buljave bez granica, histerišu, šište i krkljaju kao da ih je strefilo ludilo. Mane likova su izdžikljale preko svake mere, izrasle su u nemani koje prete da smrve čitavo društvo. Iako se za ovakvu igru može naći idejno opravdanje (ludilo vlasti), ona je vrlo jednolična i brzo dosadi. Scenska efektnost karikature se munjevito troši ako se ne razvija promišljeno, ali i ako igra glumaca nije vrhunska, što ovde jeste slučaj.
U odnosu na Nušićev tekst, isključen je lik Ministra, njegovo završno pojavljivanje – to je značajna intervencija jer podvlači Živkinu (Elizabeta Kukić) punu superiornost, činjenicu da je njen muž Sima u toj situaciji potpuno suvišan. Treba naglasiti i to da je završetak predstave, za razliku od njenog ostatka, vrlo uzbudljivo rešen. Pod upaljenim svetlima u celoj sali, Živka se direktno obraća publici, sejući gnev i očaj jer je ostala bez ministarskih beneficija. U toj sceni, zbog upaljenih svetala i neposrednog obraćanja, dolazi do snažnog prodora aktuelnog društvenog trenutka, kada Nušićeve spodobe postaju deo naše političke stvarnosti. Tu se naziru društveno-politički dometi koje je ova predstava mogla da dostigne, ali nažalost nije.