Koliko para, toliko filmova
Replika iz Dragojevićevog filma „Mi nismo anđeli”: „Jel si čuo da je Kusta prekinuo snimanje filma u Americi?” uskoro bi mogla da bude više nego aktuelna u Srbiji. Ali ne zbog Kusturice, već zato što će drugi autori, suočeni sa nedovoljno sredstava, biti primorani na prekidanje snimanja ili odlaganje.
Novca za produkcije filmova ima onoliko koliko je trenutno u fondu Filmskog centra Srbije (FCS) – 1.015.000 evra za 32 projekta, saopštio je Dejan Karaklajić, predsednik UO FCS-a. Ta sredstva su samo od RRA i Ratela, koji je do sada uplatio polovinu novca koje treba da izdvoji odredbom zakona o kinemtografiji. Dakle, para od Ministarstva kulture nema. Zato je neizostavno pitanje: da li je i koliko Ministarstvu kulture stalo do filma, koji nas toliko promoviše u svetu, ukoliko se sva odgovornost za nepostojanje sredstva za kinematografiju prebacuje na Ministarstvo finansija?
Iako su konkursne komisije odabrale projekte koje treba podržati, UO FCS je, doduše ne jednoglasno, odlučio da sufinansira samo prve od rangiranih projekta. Članovi komisija trebalo bi javno da kažu šta misle o ovakvoj odluci UO FCS i da našoj javnosti, koja voli da gleda domaće filmove, saopšte svoj zaključak – da je ove godine na konkursima bilo mnogo više kvalitetnijih projekata nego ranije.
U pravu je nekolicina filmskih autora koji traže da se obelodane nazivi odabranih projekata, jer bi tako dobili neophodnu potvrdu da su u njihovim budućim filmovima prepoznati potencijali. Inače, na sednici UO FCS jedan od predloga, doduše neusvojenih, bio je da se odabranim a nesufinansiranim projektima izdaju potvrde da su „prošli” na konkursu, ali da nema para. S tim potvrdama imali bi osnov da traže koproducente iz okruženja, da konkurišu na koprodukcionim fondovima u regionu ili u Evropi. Inače, srpski film može da konkuriše kod „Eurimaža” tek kada je podržan kod nas.
Srpska ulaganja u kinematografiju su minimalna – do ovog konkursa, činilo se, da ne mogu da budu manja. Međutim, uvek može manje.
Hrvatska kroz njihov centar HAVC izdvaja po igranim filmovima minimum oko 400.000 evra, duplo više nego mi, a za manjinske koprodukcije oko 100.000 evra, opet duplo više nego Srbija. To naše projekte čini neravnopravnim kada konkurišemo u regionu.
Konkursa za sufinansiranje treba i mora da bude, ali šta sada sa onima koje je komisija odabrala a UO FCS nije? Da li oni da konkurišu opet ili da se prvo njima sledeći put dodele sredstva, pa tek onda da se raspisuje novi konkurs?
Posle ovakvih odluka, ispostavlja se da je najpametniji Puriša Đorđević. Na pitanje „Politike”, pre koju godina: kako komentariše to što je izabran da dobija nacionalnu penziju (tada 80.000 dinara), odgovorio je, kroz smeh: „Sada ću moći da snimim film”. Mladomir snima film za onoliko para, koliko ima. I ne traži više.
Sada će tako biti u našoj kinematografiji – koliko para, toliko muzike. Pardon – filmova.