Slikarstvo surovosti

30. 06. 2007. 15:54

Владимир Величковић (Фото Жељко Јовановић)

Tokom pedesetih godina prošlog veka još jednom je rešavana sudbina srpskog slikarstva.

Ako se u Evropi moglo govoriti o umetnosti ′posle 45.′, kod nas je bila primerenija odrednica ′posle 50.′ jer se na planu stvaralaštva vodila još uvek intenzivna, ali ne više i javna polemika oko slobode umetničkog izražavanja.

I u tom razmeđu na scenu stupa jedan novi naraštaj koji energično, upadljivo i provokativno traži vlastito mesto na špici aktuelnosti prvih godina šeste decenije koja ne samo da je raskidala kontinuitet sa umetnicima međuratnog perioda, već se oštro sukobila i sa ′socijalističkim estetizmom′ (kako je definisao Sveta Lukić) nove generacije koja je u bezidejnosti pronalazila ciljeve vlastitog rada.

Puni intenzitet tog sukoba odvijao se krajem te decenije i početkom naredne, kada je grupa umetnika okupljena oko Leonida Šejke (koja je zajednički nastupala pod imenom Mediala) i nekoliko izrazito individualnih autora, koji su imali zapravo istovetne likovne koncepte, u društveni dijalog uvela pitanja, objedinjujući, dakako u duhu svog vremena, nadrealizam, fantastiku, iracionalno, morbidno, somnabulno...

Atributi mizerabilizma

U toj atmosferi umetnički stasava i jedan student arhitekture – Vladimir Veličković, čiji je senzibilitet tek delimično mogao da bude deo nekog grupnog delovanja, a većim delom izrazito individualan, autorski prepoznatljiv, profilisan ličnošću visoke likovne kulture, formiran i u odličnoj, možda i najboljoj školi tog vremena, u majstorskom ateljeu Krste Hegedušića. Za tu njegovu prvu fazu, sa slikama poput, Napuštena odaja, Buba, Podrum, Napušteni prostor, Ješa Denegri je istakao da ga je odvajala od svake fabulistike klasičnog nadrealističkog tipa′ pa bi se ona ′mogla povezati za neke atribute koncepta ′mizerabilizma′ ili svojevrsnog realizma sa tek nagoviještenom magičnom vokacijom ekspresije prizora′.

Odatle nastaju u daljem radu i velika strašila koja definitivno postavljaju Vladu Veličkovića u sam vrh aktuelnih zbivanja na srpskoj i jugoslovenskoj likovnoj sceni tog vremena. Ovi ciklusi postali su simbol slikartsva surovosti, nasilja, straha i neuroza, smrti, krvi i razaranja koje je Veličković pronalazio u vremenu obnovljene i glasne političke propagande blistavog uspeha socijalističke izgradnje sedme decenije. Kako je i sam potekao iz građanskog sveta obrazovanih, učenih i profinjenih, ova disparatnost između zvanične i slikarske istine morala je da se sukobi i da rezultira Veličkovićevim odlaskom u Pariz 1966. godine od kada živi na relaciji između ova dva grada.

I tamo, u Parizu, ovaj umetnik još jednom započinje. Ne u slikarskom kome je ostao dosledan, već u profesionalnom smislu. Zabeležen je njegov munjeviti uspon koji mu je obezbedio profesuru na Ecole Nationale Superieure des Beaux Arts, a pored članstva u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, omogućio i retko priznanje – prijem među deset umetničkih besmrtnika u dva veka staroj francuskoj Acad