Bezobzirni Mesija

30. 06. 2007. 17:27

Ујка Сам се не мења

Globalno nepoverenje u lidera slobodnog sveta se produbljuje: u dosad najpesimističnijem izveštaju o stavovima prema SAD, zasnovanom na mišljenjima čak 45.000 ljudi iz 47 zemalja, ispoljena je dosad najveća doza antiamerikanizma. Najveća svetska sila neće zbog toga zaštucati – ali bi mogla da se malo zamisli.

Zašto je sve manje onih koji se dive zemlji čiji su uspon i globalna dominacija obeležili 20. vek i početak ovog stoleća? Da li je to zbog nepopularnog rata u Iraku, koji će, kako je to ocenila bivša šefica Stejt departmenta Madlen Olbrajt, "u istoriju ući kao najveća katastrofa američke spoljne politike" – zbog "negativne harizme" predsednika Džordža Buša, preterivanja u "ratu protiv terorizma", rastuće spoljnopolitičke arogancije SAD ili, jednostavno, njene sve teže podnošljive globalne premoći?

Nema sumnje da je imidž Amerike na silaznoj putanji, praktično još od završetka hladnog rata, od časa njenog najvećeg trijumfa: pobede nad "carstvom zla" oličenom u Sovjetskom Savezu i ideologiji komunizma. Pobede koja ju je stavila u poziciju jedine supersile, zbog koje su joj se nakratko divili, da bi potom dominantno osećanje postalo nepoverenje i zebnja kako će ta moć biti upotrebljena.

Ako se pogoršavanje američkog imidža vezuje za dva mandata predsednika Buša Mlađeg i "neokonzervativce" među republikancima koji su mu najbliži saradnici, to je zato što je pamćenje kratko: sveže činjenice potiskuju stare, pa se novim čini i ono što je mnogo puta već viđeno.

A istina je da se u američkom ponašanju malo šta menja već više od jednog veka: njen mesijanski impuls da svet popravlja po svojoj meri, da "govori blago, a nosi veliki štap", da nacionalne interese ne ograničava geografijom i uverenje da je njoj dozvoljeno ono što drugima nije, konstante su njene spoljne politike. Nijanse su samo u intenzitetu u kojem se ispoljavaju.

Od prestanka hladnog rata, Amerika je preduzela više vojnih intervencija nego sve ostale sile zajedno: setimo se samo Somalije, Haitija, rata u Zalivu, Bosne, bombardovanja SR Jugoslavije… "Širom Evrope, Azije, Latinske Amerike i Afrike rastu uverenja da akumulacija tolike političke, ekonomske i kulturne snage rađa aroganciju koja je neprijatna i potencijalno opasna", pisao je još 1997, u izveštaju iz Berlina, komentator "Vašington posta" Vilijem Drozdijak. "Suštinsko pitanje je da li bi SAD mogle da budu u iskušenju da zloupotrebe svoju dominantnu poziciju kroz ono što je poznato kao američki unilateralizam", bila je dilema koju je iste godine izneo direktor francuskog instituta za međunarodne odnose. "Neki kritičari bi mogli da sugerišu da je pobeda u hladnom ratu ostavila nasleđe megalomanije nekim vašingtonskim krugovima", ocenio je tada kolumnista "Los Anđeles tajmsa" Vilijem Pfaf.

Diverzija koju je izvela Al kaida 11. septembra donela je Americi zakratko simpatije kao žrtvi, ali ono što je usledilo kao odgovor, sa svim zloupotrebama i kršenjima dotle svetih principa ljudskih prava i sloboda, stvari je vratilo na preovlađujuće osećanje da je Amerika sila – bez mnogo skrupula i obzira.

Invazija na Irak 2003. bila je zato samo još jedna u nizu vojnih intervencija, pučeva i "promena režima", spoljnopolitičke prakse koja je počela svrgavanjem monarhije na Havajima 1893, da bi se nastavila kroz ceo 20. vek (Nikaragva 1909, Honduras 1911, Iran 1953, Gvatemala 1954, Vijetnam 1963…). Doktrina po kojoj je pravo na intervencije opravdano širenjem demokratije formulisana je još početkom prošlog veka, kada ona dobija i plašt mesijanstva, kada se formulišu američki "univerzalni principi" i ističe njena "izuzetnost"; to je i vreme kada se učvršćuje uverenje da američka moć može da bude upotrebljena i za "moralne ciljeve".

Amerika je svoje oružje koristila uglavnom po sopstvenom izboru, retko kad iz istinske nužde, ali uvek iz interesa, političkih, ekonomskih ili ideoloških, bez obzira na zvanična obrazloženja koja su davana, poput, recimo, "odbrane demokratije u konfliktu između Norijege i naroda" (Panama 1989), ili "humanitarne intervencije" na Kosovu (1999). U gotovo svim slučajevima zajednička je nelagoda sa međunarodnim pravom ("Imperije nemaju interesa da operišu u okviru jednog međunarodnog sistema, one teže da budu sistem" – Kisindžer). I gotovo uvek, "američki vitalni interesi i najdublja uverenja su jedno" (iz govora Buša Mlađeg na drugoj inauguraciji).

Retorika Vašingtona i konsekvence američkih poteza u svetu sve češće su u neskladu. Svet još ima mnogo razloga da se Americi divi, ali i sve više povoda da je se plaši. I nema sumnje da američki lideri znaju gde da potraže odgovor na pitanje "zašto nas ne vole".

U ogledalu.