Metafora o odrastanju
Tokom protekle dve decenije na domaćoj umetničkoj sceni Dejana Vučićević se afirmisala u različitim vidovima vizuelnih umetnosti nastojeći da svojim radovima istraži interaktivne situacije i odnose između žene i muškarca. Za njene izložbene projekte karakteristično je integrisano iskustvo koje je stekla delujući u različitim medijima i oblastima primenjenih umetnosti – dizajnu mode, kostimima za film i pozorišne predstave, TV reklamama.
Dejana Vučićević nastavlja dau sličnom problemskom ključu,kao u svojim prethodnim tematskim ciklusima („Srećna porodica” „Buđenje” ili „Još uvek ljubavnici”),svoju pažnju fokusira na građansko društvo i njegov narušen porodični milje.
U novom, upravo prezentovanom radu „Izgubljeno/Nađeno“, a u već započetom svojevrsnom istraživačkom putovanju kroz 20. vek, ona se zaustavlja na stanici Detinjstvo koncentrišući se, ovoga puta, na svakako najosetljiviji period u našem životu. I u ovom radu je vremenski okvir sredina prošlog stoleća, devojčica-model kostimirana je u haljinice iz naznačene epohe predstavljajući centralnu ličnost ove vizuelne storije. I novi projekat je realizovan u mediju fotografije koja primereno dokumentuje režiranu situaciju i zaleđeni arteficijelni aranžman kadra. U pažljivo birane i jasno čitljive ambijente-fragmente šume/vrta, napuštene i zapuštene enterijere nekadašnjih kuća sa tragovima statusnih simbola uspešnih građana – Dejana Vučićević situira svoj vizuelno-dramaturški esej poentirajući mnoga pitanja kroz koja individua prolazi tokom svog detinjstva i odrastanja. Autorkine refleksije o krhkosti unutrašnjih stanja duše i tela, često osetljivoj i bolnoj temi, obojile su projekat „Izgubljeno/Nađeno“ tonom sete i poetskim metaforama o očekivanjima, promenama, usamljenosti, neizvesnosti, melanholiji, osujećenosti, strahu, nadi.
Može se reći da umetnica u konstruisanju gotovo virtuelnog scenskog prostora, koji je ispunjen energijom magičnog i tajanstvenog, koristi različita vizuelna iskustva od fikcije filmskog jezika do poetike nadrealističkog slikarstva.
Svakako, ova umetničko-istorijska i sentimentalna rekonstrukcija vremena, sa etičko-estetičkim upitima, temelji se na studioznoj rekonstrukciji scenografsko-kostimografskog prikaza epohe. Ipak, opasnost od hermetičnosti i klišea ponavljanjem određenih rešenja u izložbenim projektima Dejane Vučićević svakako postoji. Verujemo da će posle senzibilizovanog rada „Izgubljeno/Nađeno“ doći do katarzične promene.