Fudbalski „sinovi vetra"
U fudbalu je navek bilo igrača i trkača. Ovaj drugi, da kažemo, fudbalski izraz ustalio se kao žargon u pogrdnom smislu za one koji manje imaju u glavi a više u nogama.
Retko bi se koji trener, međutim, odrekao trkača-igrača. Recimo da su to fudbaleri s urođenom vihornom brzinom, koju koriste svrsishodno i s loptom i bez nje. To su fudbalski „sinovi vetra”.
Citius: Niz dlaku Borusiji
Na jednog takvog je evropski i nemački vicešampion Borusija iz Dortmunda već ponosna iako ga ima tek nekoliko nedelja. Znalo se da je napadač iz Gabona Pjer Emerik Obemejang (24), koji je rođen u Francuskoj, brz kao munja, što se kaže, aonomad se saznalo da je brži od atletičara s Jamajke Juseina Bolta (26), svetskog rekordera i u disciplini koja je kraljica „kraljice sportova” – 100 m. Kako to?
Borusija je na sva zvona oglasila da je njeno pojačanje od 13 miliona evra, koliko je plaćeno Sent Etjenu u kojem je Obemejang, nekadašnja nada Milana, igrao u prethodne dve i po godine, istrčao na treningu 30 m za 3,7. Kad je Bolt na Svetskom prvenstvu u Berlinu 2009. s 9,58 za 11 stotinki nadmašio sebe na 100 (njegov bio i prethodni rekord svih vremena s Olimpijskih igara u Pekingu 2008), prvih 30 metara je pretrčao za 3,78 (isto kao i u „Ptičjem gnezdu”).Zlatnu medalju je uzeo i na Igrama u Londonu prošle godine s 9,63, što je drugi najbolji rezultat ikada, iako je prvih 30 m prešao za čak šest stotinki sporije nego na olimpijskim stadionima u Berlinu i Pekingu (3,84).
Ako se ide niz dlaku Borusiji, ispada da je Obemejang brži na 30 i od nekih prethodnih svetskih rekordera na 100. Kad je na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. Kanađanin Ben Džonson, prvak sveta i svetski rekorder iz Rima 1987 (9,83), osvojio zlatnu medalju s do tada neviđenih 9,79, prve tri desetine staze je prešao za 3,8. Pošto se godinu kasnije ispostavilo da je bio dopingovan, oduzeti su mu i znamenja i rekordi. Za pobednika u toj čuvenoj trci proglašen je onaj koji je kao i u „Večnom gradu” bio drugi – Karl Luis. Legendarni američki atletičar je imao vreme 9,92. To je bio i novi svetski rekord (kao iz Rima što je 9,93). Poznat kao sprinter kome start nije jača strana, prvih 30 m je istrčao za 3,9.
Tek 11 godina kasnije izjednačen je nesuđeni Džonsonov svetski rekord. Amerikanac Moris Grin je na takmičenju u Atini s 9,79 postavio novo najbolje vreme na 100, a prvih 30 je pretrčao za 3,81. Za jedan stoti deo sekunde nadmašio ga je zemljak Tim Montgomeri u Parizu tri godine kasnije, s 3,83 na prvih 30. I ovaj je sprinter, međutim, platio danak uzimanju nedozvoljenih sredstava pa su mu 2005. poništeni svi rezultati posle 31. marta 2001.
Sledeći važeći rekord – 9,77 (Atina, 2005) – ostvario je Jamajčanin Asafa Pauel, koji se ovih dana suočava s ozbiljnim optužbama za dopingovanje. Dok se ne vidi šta će biti s njim, stoji i da je i on prvih 30 m prešao za 3,83. Godinu kasnije je još dva puta trčao 9,77, zatim je 2007. u Rijetiju (Italija) ponovo oborio svetski rekord (9,74), a svoj najbolji rezultat – 9,72 – što je danas sedmo najbolje vreme ikada, ostvario je u Lozani 2008, tri nedelje pošto je njegov zemljak u Pekingu postavio novu granicu, koju je sam i srušio.
Volkot – svetski prvak na 100!?
Budući da je „Munja”, kako je nazvan Bolt, postao simbol nadljudske brzine, fudbalske „sinove vetra” danas odreda upoređuju s njim, što, eto, nije propustila da učini i Borusija. Dok nekom prepredenom takozvanom promotoru ili velikoj kompaniji s pokroviteljskim pretenzijama ne padne na pamet da proba da organizuje neposredni sudar najbržih fudbalera sveta s najbržim sprinterom, pa da vidimo ko trči u opancima, a ko u obojcima, kornjača će biti brža od Ahila.
Iz najskorije prošlosti ostala su dva upečatljiva momenta s fudbalskih terena kao dokaz da ima igrača koji bi mogli da se bore i za plasman u olimpijski ili svetski finale na 100. Prvo – Teo Volkot (24), engleski reprezentativac, fudbaler Arsenala.
Njegov lični rekord na 100 je bio 10,3, ali je na meču Lige šampiona protiv Šahtjora u Donjecku ujesen 2010, u sezoni kada je s engleskim i ukrajinskim timom u grupi bio i naš prvak Partizan, pretrčao u sprintu 100 metara prosečnom brzinom od 36,7 km/č. Ispaljen kao metak, prešao je to rastojanje za 9,9 i – doveo goste u vođstvo (Šahtjor pobedio 2:1). S tim vremenom, recimo, bio bi šesti u olimpijskom finalu u Londonu, a na poslednjem atletskom mundijalu, koji je pre dve godine održan u Daeguu (Južna Koreja), uzeo bi – zlato (Jamajčanin Johan Blejk pobedio s 9,92, Bolt diskvalifikovan zbog pogrešnog starta).
Na njegovu brzinu nije ostao ravnodušan ni bivši trener Barselone Đosep Gvardiola, koji je jednom izjavio da je ovoga teško stići i iz pištolja. Bilo je to posle prve utakmice četvrtfinala Lige šampiona 2010. između Arsenala i španskog šampiona na „Emiratima” (2:2). Volkot je smanjio na 2:1 tri minuta pošto je ušao u igru, utrčavši na pas u šestaesterac kao tane iza leđa brazilskog levog beka Maksvela.
Još 2009, na osnovu dvogodišnjih merenja, bilo je uočeno da je Volkot najbrži u engleskom prvenstvu. Rezultati su objavljeni šest dana posle Boltovog svetskog rekorda u Berlinu. Po tim podacima najveća brzina koju je dostigao Arsenalov fudbaler bila je 36,56 km/č. Prosečna brzina kojom je jamajčanski atletičar pre tri godine grabio ka najboljem rezultatu svih vremena jeste 37,58 km/č, a najveća je postignuta na 65. metru – 44,72. Kad bi Volkot trčao 100 m prosečno 36,56 km/č, s 9,85 bi za dva stota dela sekunde nadmašio britanski rekord koji pune dve decenije drži Linford Kristi (Dvejn Čembers ga izjednačio na Svetskom atletskom finalu u Parizu 2002, ali mu je rezultat poništen zbog dopingovanja).
Zanimljivo je da je u tom poduhvatu drugo mesto zauzeo half Sol Kempbel, nekadašnji engleski reprezentativac, kome je izmereno 36,21 km/č. Sledili su Didije Drogba (Obala Slonovače) i Fernando Tores (Španija) s 35,84, Nikola Anelka (Francuska), Fransesk Fabregas (Španija) i Ešli Kol (Engleska) s 35,49, Gael Kliši (Francuska) i Vejn Runi (Engleska) s 35,12, Stiven Džerard (Engleska) i Robinjo (Brazil) s 34,76...
Nedostižni Linford Kristi
O Volkotovoj urođenoj brzini svedoči i to da je kao 15-godišnjak, 2004, postavio rekord svoje srednje škole na 100 s 11,52. Taj rezultat je odolevao sedam godina, a za stotinku ga je nadmašio Džošua Vilok, danas sprinter engleske juniorske reprezentacije, koji je baš pre oko mesec dana ostvario lični rekord – 11,1.
Volkotov meteorski fudbalski razvoj u mlađim uzrastima Sautemptona, a onda i u prvom timu, koji nije promakao Arsenalu (ugovor potpisao na 17. rođendan, plaćen više od 9.000.000 funti), primećen je i tako što je 2005. bio među tri finalna kandidata za najboljeg britanskog mladog sportistu godine u tradicionalnom izboru „Bi-Bi-Sija”. Ostao je bez priznanja (dobio ga 2006), jer je ono pripalo – sprinteru. Hari Ajkines Arejtej ga je zaslužio kao prvi pobednik i na 100 i na 200 na svetskom prvenstvu za atletičare do 17 godina, koje je 2005. održano četvrti put, a domaćin je bio Marakeš (Maroko). Na kraćoj distanci je trčao 10,35, što mu je bio lični rekord (sledeće godine u Pekingu postao svetski juniorski šampion s 10,37), a sada je 10,08.
Postavio ga je pre nekoliko dana na državnom šampionatu u Birmingemu, koje je bilo i izborno za Prvenstvo sveta u Moskvi (10-18. avgust). U finalu je bio drugi, iza 35-godišnjeg Čembersa (10,04).
Najbolje ostvarenje, međutim, viđeno je u polufinalu. Takođe tamnoputi Džejms Dasaolu (25) ispunio je A normu za okršaje na Lužnjikima u ruskoj prestonici s 9,91, što je drugi najbolji rezultat Velike Britanije ikada, a treći evropski (portugalski Nigerijac Frensis Obikvelu s 9,86 uzeo srebro na Olimpijskim igrama u Atini 2004, a Linford Kristi s 9,87 zlato na Svetskom prvenstvu u Štutgartu 1993, dok je s 9,91 pobedio na mitingu u Viktoriji 1994). Dasaolu nije trčao u finalu zbog straha od povrede, a nije ni morao.
Vratimo se Volkotu. Arsenalov dugogodišnji trener Francuz Arsen Venger jednom je izjavio da je to najbrži fudbaler s kojim je radio. Prisetio se da je Volkot na treningu 40 metara pretrčao za 4,72, desetinku brže od svog uzora Francuza Tjerija Anrija. S tim vremenom bi, recimo, bio ispred Karla Luisa na dve petine staze u Seulu. Koliko je to brzo u fudbalu govori i to što je u dvorani svetski rekorder na 50 Kanađanin Donovan Bejli s 5,56 (Nevada, 1996), a na 60 Grin s 6,39 (Madrid, 1998).
Volkot je opasnog konkurenta mogao da ima u Riju Mijaićiju (20), koga je Venger doveo u leto 2010. „Japanski Mesi”, koji se u jednom intervjuu po dolasku u londonski tim pohvalio da na 100 trči 10,8 (azijski rekord s 9,99 od 2007. drži Samjuel Francis, Kataranin nigerijskog porekla, koji je za stotinku nadmašio Japanca Kođija Ita iz 1998), prosleđen je odmah u Fejenord. U Arsenalu je odigrao dva meča u Kupu ligaša sledeće sezone. U januaru prošle godine pozajmljen je Boltonu, a minule sezone Viganu.
Konjske snage Kristijana Ronalda
Ima mišljenja i da je najbrži fudbaler na svetu Portugalac Kristijano Ronaldo. Nemački nedeljnik „Špigel” je to ozvaničio potkraj 2009. Po njegovim ondašnjim merenjima Realov as u punom sprintu dostiže brzinu od 33,6 km/č. Drugo mesto je zauzeo Holanđanin Arjen Roben iz Bajerna s 32,9, tek treći je bio Volkot s 32,7, a četvrti napadač Mančester junajteda i engleske reprezentacije Vejn Runi s 32,6. Na petom mestu se našao tadašnja Arsenalova zvezda Holanđanin Robin van Persi s 32,1.
Da brzinu niko ne može da mu ospori, Kristijano Ronaldo je potvrdio u prošloj sezoni u madridskom derbiju s Atletikom na stadionu „Santijago Bernabeu”. U protivnapadu je istrčao 96 m za 9,85. Kad je dobio loptu sa suprotne strane, u punom trku je pogodio stativu. Pod pretpostavkom da bi 100 metara u tom naletu prešao za 10,26, bio bi, recimo, na deobi petog mesta na poslednjem atletskom prvenstvu sveta.
Dok je „trošio” poslednju godinu u Mančester junajtedu, uoči odlaska u Real u leto 2009, postao je zaštitno lice američkog globalnog proizvođača sportske opreme „Najkija” za četiri miliona evra (već sledeće godine sklopljen ugovor do 2014. za šest miliona evra godišnje). Mit o njegovoj brzini iskorišćen je za reklamiranje kopački u kojima je igrao tako što u video-spotu pobeđuje u trci s najbržim sportskim automobilom na svetu „Bugatijem Vejronom”, ponosom nemačkog giganta „Folksvagena”, koji košta 1,2 miliona evra, ima 1.000 konjskih snaga, a 100km/č dostiže za 2,9 sekunde.
Podsetimo i da je Kristijano Ronaldo lično od Bolta dobio savet kako da poveća brzinu kad je jamajčanski sprinter, tri meseca pre nego što je postavio svetski rekord u Berlinu, kao veliki poklonik Mančester junajteda posetio trening omiljenog timaprilikom učešća u revijalnoj trci ulicama engleskog grada. Nešto ranije te godine „Munja” je javno kritikovao portugalskog asa da igra kao devojčica, poručujući mu da se po agresivnosti i fudbalskoj drskosti ugleda na svog saigrača Runija.
Rim 1987: 1.Džonson, 2. Luis, 3. Binić...
Nekrunisani „kralj brzine” u našem fudbalu Dragiša Binić (51), član Zvezdine generacije koja je postala evropski prvak, seća se da je u najboljim godinama na 100 trčao 10,5. S tim vremenom bi bio, recimo, peti u čuvenoj trci u Seulu, a „bronzani” na Svetskom prvenstvu u Rimu ako i ostavimo Džonsona na prvom mestu. Jedinog konkurenta imao je u poslednjem prvenstvu SFRJ (1990/91). Beše to kostarikanski reprezentativac Ernan Medford (45), danas trener Espanje u prvoj ligi Hondurasa, a onda vihorni napadač zagrebačkog Dinama.
Binić, koji smatra da je u svoje vreme neprikosnoveno najbrži fudbaler s loptom bio njegov saigrač Dejan Savićević, nije ostao ravnodušan na vest koja je došla iz kulskog Hajduka pre nešto više od godinu dana. Naš prvoligaš se hvalio, kao Borusija nedavno, da mu desni bek Branko Pauljević (24) na 100 trči 10,4 i da je on najbrži fudbaler Evrope, budući da je nezvanični svetski rekorder Amerikanac Marvel Vini (27), odbrambeni igrač Kolorada iz Detroita, koji je, baveći se i atletikom u srednjoj školi, postigao 10,39. Pauljević, koji je nedugo zatim prešao u Partizan, ima tako sedam stotinki slabije vreme na 100 od nacionalnog rekorda Slobodana Brankovića (24. jul 1993).
Šta tek reći za proslavljenog argentinskog reprezentativca Klaudija Kaniđu (46), koji je zbog brzine i nazvan „Sin vetra”. U svoje je vreme, po nekim podacima, na 100 trčao 9,98...
----------------------------------------------
Meksikanac Havijer Ernandez najbrži na poslednjem mundijalu
Na poslednjem svetskom fudbalskom prvenstvu, 2010. u Južnoj Africi, izmereno da je da najveću brzinu postigao meksički reprezentativac Havijer Ernandez, fudbaler Mančester junajteda – 32,15 km/č.
Havijer Ernandez Meksiko 32,15 km/č
Avram Papadopulos Grčka 31,57
Konstadinos Kacuranis Grčka 31,5
Lukas Podolski Nemačka 31,5
Viktor Obina Nigerija 31,1
Gonzalo Igvain Argentina 30,93
Felipe Melo Brazil 30,75
Lendon Donovan SAD 30,31
Dimitrios Salpingidis Grčka 30,26
Asamoa Đan Gana 30,13
Erik Čupo-Moting Kamerun 30,13