Kilogram šljiva 10 dinara

Valjevo – Pored pšenice, a procenjuje se i kukuruza, rekordni prinos u ovoj godini ostvariće i proizvođači šljiva. Međutim, tom visokom učinku, tj. berićetu, neće se mnogo radovati proizvođači nacionalnog voća iz valjevskog kraja.

Prvi razlog su niske otkupne cene koje ne prelaze 10 dinara za kilogram, a mnogi smatraju i da šljivu neće imati ko ni da otkupi. Podsećanja radi, na području valjevskog kraja i Kolubarskog okruga ima više od milion rodnih stabala, od kojih se većina povila do zemlje od težine roda.

U toku je berba i otkup ranih sorti, dok za petnaestak dana počinje udarni deo kampanje. Na manifestaciji „Dan kupina“ bili smo iznenađeni kada smo videli šljive na izložbenom pultu Vojislava Đokića, poljoprivrednika iz valjevskog sela Bobove.

Kako je rekao, doneo je šljive kako bi na vreme skrenuo pažnju javnosti i državi o nedopustivo niskoj otkupnoj ceni – manje od 10 dinara za kilogram. Da bi slikovitije pokazao šta se dešava sa voćem kada dobro rodi, iako je pregurao šestu deceniju, napravio je stoj na glavi, pokazavši da je i u našoj poljoprivredi mnogo toga postavljeno naglavačke.

– Pitam se da li nešto slično može da zadesi poljoprivrednike u zemljama Evropske unije. Oni bi u ovakvim situacijama, pored dobre zarade, bili i odlikovani. Nažalost, kod nas se ne zna kada je gore, kada rodi ili kada nema šljiva ni za pekmez. Proizvođače svi cede kao sunđer, dok država ćuti. Mi samo tražimo garantovanu minimalnu cenu otkupa kako bismo mogli neke poslove da planiramo, ali nas niko ne čuje – kaže Vojislav koji pod šljivom ima više od jednog hektara.

Saša Radovanović, direktor Direkcije za poljoprivredu u Valjevu, doskorašnji predsednik Udruženja voćara ovog kraja i specijalizant iz oblasti voćarstva po metodologiji instituta iz Padove u Italiji, smatra da je neophodno učiniti nekoliko važnih poteza i proizvodnju ove voćke podići na viši nivo.

– Država treba da odluči hoće li šljivu da svrsta u strateški proizvod, jer bi sa takvim statusom imala brži prolaz i kvalitetniju zaštitu tokom svih ciklusa. To podrazumeva i utvrđivanje, na period od pet do deset godina, minimalne zagarantovane otkupne cene. Što se tiče proizvođača, ni oni ne mogu sedeti skrštenih ruku i moraju ceniti svoje parče zemlje i proizvodnju. Neophodno je da primenjuju agrotehničke mere, da šljivu ne mlate, već tresu, da je obavezno tretiraju, jer niko neće da jede crve. Postoje preparati koji su po standardima EU i vrlo su pristupačni. Bitno je i udruživanje kako bi se postigle količine za koje će se zainteresovati kako domaći, tako i inostrani kupci – kaže Radovanović.

Inače, iz većih prerađivačkih kombinata, hladnjača i nekoliko zemljoradničkih zadruga iz ovog područja najavljuju da će otkupiti velike količine svežih šljiva. Samo iz ZZ Pecka kažu da će osušiti rekordnu količinu od 1.000 tona, što znači da će otkupiti tri do pet puta više svežih plodova.

Ako se ovome doda i više od 350 mini-sušara u vlasništvu poljoprivrednika, koje će takođe biti maksimalno uposlene, nema razloga za preterani strah da će šljive ostati neobrane. Što se tiče Nacionalne srpske asocijacije za suvu šljivu, osnovane pre četiri godine u Kolubarskom okrugu, i pored ambicioznih planova ona nije ispunila očekivanja.

Bolji poznavaoci prilika u voćarstvu i poljoprivredi kažu da se od asocijacije kojom rukovode političari „opšte“ prakse nije moglo ni očekivati ništa spektakularno.