Istina – najveći gubitnik
Nema socijalista, radikala, izostali su i predstavnici DSS-a. To je upalo u oči i pre nego što je počela rasprava sa temom "Odgovor Srbije na izazov vremena" koju je organizovao Fond Centar za demokratiju.
Zašto u Srbiji svaki politički dijalog postaje borba na život i smrt, zašto je u Skupštini važnije uvrediti i poniziti nego pronaći zajednički interes, zašto iz televizijskih pričaonica svi izlaze – upljuvani?
Najjednostavniji odgovor na ova pitanja glasi: zato što u kulturi ove zemlje i u kulturi njenih građana ne postoji kultura dijaloga, složiće se kulturolog Zorica Tomić, sociolog Milan Nikolić i politikolog Zoran Lutovac.
Milan Nikolić kaže: "Naše nasleđe je takvo da nismo stekli navike za javni dijalog u kome će učestvovati ljudi koji drugačije misle, a da bude prisutna tolerancija, argumenti i dokazi bez štosova".
Zorica Tomić tvrdi da nemamo kulturu dijaloga zato što se to ovde ne zna. "Dijalog na latinskom znači da dvoje kroz razgovor treba da stignu do istine, a kod nas je svako ko se razlikuje naš neprijatelj. U startu se razgovor sa neistomišljenikom razume kao borba na život i smrt i cilj je da se protivnik uništi. To je totalitarni koncept koji ne prihvata razliku. A dijaloga nema tamo gde nema razlike, on je nužno zahteva. Kultura razlika je uslov za bogatstvo".
Nemamo tradiciju, ne znamo šta je dijalog – ne znaju to ni mediji. "Kreatori javnog mnjenja smatraju da miran razgovor nije atraktivan. Voditelji biraju i usmeravaju sagovornike i izgleda da su za medije interesantni oni koji koji se svađaju. Ima ljudi koji nisu bili takvi ali su postali a predrasuda je da dobar dijalog bez svađe ne bi bio gledan", kaže Lutovac
Još je više pesimistična Zorica Tomić kada kaže: "Dijalog u medijima je kontradikcija in adjektum. Televizija ne zahteva ozbiljnost nego zabavljački diskurs. Teško je pronaći meru u klopkama, zamkama i dvobojima. To je sofisticirana gladijatorska igra a gledalište mora da se opredeli. U našim medijima nema nekoga ko neće biti ljut. Naša publika nekritički navija umesto da kritički rezonuje."
"Prisutna je taština i koriste se nepoštene tehnike kako bi se protivnik ponizio, nadgovorio i oblatio. Posle takvog dijaloga svi izlaze poraženi, a najviše javnost koja ostaje zbunjena i konfuzna. Publika ne zna šta da misli, ne zna ko je ko i šta je šta", opisuje televizijske "dijaloge" Milan Nikolić.
On misli i da su intelektualci krivi što ti dijalozi na televizijskim stanicama češće izgledaju kao dvoboji ratnika nego kao suočavanja stavova. Priznaje Nikolić: "Odbijao sam da učestvujem u nekim emisijama jer neću da se nerviram. Zašto bih izašao kao pobeđen, a nisam ni imao šansu da odgovorim. Kod nas se agresivnošću izbegava istina. Takvim dijalogom ni javnost ni ja ništa ne dobijamo. Zbog toga ljudi odlaze tamo gde su manje razlike u mišljenju".
Problem su i ljudi koje partije šalju u javne dijaloge. "I ljudi iz stranaka mogu dobro da govore ako imaju autonomiju da govore. Ali, stranke vole da imaju poslušne a ne misleće ljude – jer misleći mogu biti veći problem od konkurencije", razmišlja Lutovac.
Ako je ovo dijagnoza, lako je navesti šta su lekovi. Najzanimljiviji je predlog Lutovca: "Partije su zaokupljene poslom i mediji i nevladin sektor treba da preuzmu inicijativu. Neophodna je institucionalizacija odnosa građanskog društva i države. Zato je predsednik Republike osnovao Savet za odnose sa građanskim društvom za one koji hoće da se uključe u politički život, ali ne preko stranaka. Ovakvo telo trebalo bi formirati i na nivou vlade i Skupštine, kako bi se ostvarila neposrednija komunikacija i saradnja sa civilnim sektorom. Zemlje u tranziciji nemaju dovoljno kadrova pa su ljudi iz civilnog sektora obavljali važne poslove za državu, što je moguće i kod nas."
Zorica Tomić kaže da bi dijaloga bilo da se pozivaju civilizovani i elegantni (reč koja je iz kulture prešla u modu) ljudi koji imaju sposobnost plemenitog opštenja i sa svima razgovaraju sa poštovanjem. "U medije ne treba dovoditi egzibicioniste i partijske udarne pesnice, nego političke prosvetitelje. Publika ne treba da traži eksces nego vrednu stvar."
"Protivnik ne sme da se porazi", jezgrovit je Nikolić.
Naravno, nisu to svi lekovi. A da li treba da budemo pesimisti ili optimisti? Odgovara Zorica Tomić: "Optimistički, promena nabolje se nazire kroz racionalno vođenje politike. Pesimistički gledano mnogo vode mora da protekne dok se ne shvati reč tolerancija. Ali, ljudima je svega dosta i na pomolu je smirenje. Važan je zajednički interes bez obzira na stranačku pripadnost, a političari treba da budu realizatori a ne promoteri svojih čelnika. Potreban nam je dijalog, kompromis i politika opštih rešenja." Optimista je i Milan Nikolić: "Najteže je menjati kulturu i navike, to tek treba očekivati, ali se nadam da idemo ka tome."