Ivana Španović, od operacionog stola do trona
Ивана Шпановић у Москви 2013.
„Kakvo iznenađenje. Imala sam zdravstvene, stomačne probleme tokom sezone i u junu i u julu nisam mogla da treniram, pa sam imala samo dve nedelje da se vratim u trening. Veoma sam zadovoljna kako sam završila sezonu. Morala sam da verujem u sebe i to je razlog što sam uspela da danas postavim državni rekord. Tehnika mi nije bila perfektna, ali imala sam dobru brzinu i to je razloga za ovaj sjajan rezultat” izjavila je u nedelju Ivana Španović za sajt 14. svetskog atletskog prvenstva u Moskvi posle finala u skoku udalj u kojem je osvojila bronzanu medalju, prvu za našu atletiku na svetskim šampionatima, skočivši 6,82 metra.
Zbog tih problema naša rekorderka propustila je nastup na Kupu Evrope, otkazala je učešće na Mediteranskim igrama, a bila je veoma, veoma blizu i od odustajanja od Svetskog prvenstva...
Dramatična 24 časa
Koliko je situacija bila ozbiljna rečito objašnjava njen trener Goran Obradović:
– Situacija je bila izuzetno ozbiljna. Bukvalno u 24 časa je moralo da se reši da li će na operacioni sto. Sve je počelo u Oslu na Dijamantskoj ligi. Gledao sam TV prenos i video da nešto nije u redu, pogotovo kad je propustila treći skok... Prvo se sumnjalo na napad slepog creva, kasnije su pregled magnetnom rezonancom i snimak ultra zvukom pokazali da je reč o cisti veličine stonoteniske loptice. Išli smo i u London, naređeno je da tri nedelje ne sme ni da mrdne. Dilema je bila operacija ili pokušaj da se cista razbije pilulama, a na sreću poslednji snimak je pokazao da je cista pukla sam od sebe. Još dva dana Ivana je mirovala, a onda tri nedelje pred Prvenstvo Balkana počela je da trenira. Mislili smo da nema ništa od Svetskog prvenstva, a na Prvenstvu Balkana skočila je 6,76 m. Zbog toga smo se usudili da odemo u Moskvu...
Epilog je već, kako je na dočeku rekao predsednik Atletskog saveza Srbije, upisan zlatnim slovima u istoriju srpske atletike.
– Doživela sam svoj san. Tek sada kada sam stigla u Srbiju počela sam da verujem da sam zaista postigla ovaj istorijski uspeh. Konačno mi se ove sezone desilo nešto lepo. Moj rezultat i medalja su uspeh mog tim, moj lično i uspeh Srbije, jer je moja država ovih godina puno uložila u mene, a da za uzvrat nije ništa tražila. Mislim da je ovo odličan način da joj se odužim – rekla je 23-godišnja atletičarka novosadske Vojvodine, ponikla u zrenjaninskom Proleteru pod nadzorom iskusnog Janija Hajdua, koji je pre mnogo godina trenirao i njenu majku Vesnu, sprinterku i skakačicu udalj.
Ovogodišnja sezona je počela dobro. Trener Obradović i Španovićeva bili su zadovoljni rezultatima. Činilo se da su problemi ostali za njima, pogotovo što je potpuno sanirala posledice preloma kosti u stopalu zbog koje je morala da odustane od debija na svetskim prvenstvima u Daeguu 2011. i zbog kojeg je na Olimpijske igre išla tek da ne izgubi „kontakt” sa velikim takmičenjima i da pokuša da se plasira u finale. Uspela je, u finalu je bila 11. i to joj je ulilo nadu da će 2013. biti njena godina.
– Dobro se pripremila za sezonu takmičenja u dvoranama – bila je to sezona iz snova sve do Evropskog prvenstva u Geteborgu na koji je otišla s novim državnim rekordom od 6,73 metra. Išli smo na zlato. Toliko je bila spremna. Ali u Geteborgu je dobila trovanje hranom, sa svim posledicama koje idu uz to, pa je peto mesto sa 6,68 bilo više nego uspeh. Ako tome dodamo i povredu kvadricepsa kad smo se vratili sa priprema u Portugaliji (istina, brzo je prošla) jasno je da sudbina nije mazila Ivanu. Ali neko gleda na sve to... Sve to postalo je nebitno posle uspeha u Moskvi – dodaje Goran Obradović, koji radi sa Ivanom Španović od 1. marta 2010, kada se iz Zrenjanina preselila u Novi Sad. – Jani Hajdu ju je stvorio. On je udario temelje njenim rezultatima, a moje je pre svega bilo da joj pomognem u brzini i razvoju. Jani nam i dalje pomaže savetima.
Na redu lov na sedam metara
Površan pogled ukazuje da su pehovi sa povredama usporili izrastanje Ivane Španović iz svetske juniorske šampionke (Bidgošć, 2008) u veliku seniorsku šampionku, budući da je tek u nedelju u Moskvi za četiri santimetra popravila svoj državni rekord iz 2010. ali Goran Obradović tvrdi da to nije baš tako:
– U doba sazrevanja lakše se postižu vrhunski rezultati. Ivana ih je postizala kao mlađa juniorka i juniorka, a svi njene rezultate porede sa Ruskinjom Darjom Klišinom i zaboravljaju da je ona godinu dana mlađa i da je imala godinu dana „fore” i u njoj je preskočila sedam metara. Od tada nije bitnije napredovala. Potrebno je tri, četiri godine da se ti juniorski temelji slegnu. Evo i Blanka Vlašić je od poslednje juniorske medalje do prve seniorske „čekala” četiri godine. Pored toga sada znamo put, kako da izbegnemo povrede, sada smo pametniji i taj fluid između trenera i takmičarke bolje funkcioniše – smatra Goran Obradović.
To bi u narednim godinama trebalo da rezultira novim medaljama. U prvoj godini olimpijskog ciklusa koji će se završiti na Igrama u Rio de Žaneiru Ivana Španović je osvojila svetsku bronzu, do Olimpijskih igara održaće se dva evropska i jedno svetsko prvenstvo na otvorenom, isto toliko šampionata u dvoranama i još mnogo velikih takmičenja, ali ni ova sezona još nije završena.
– Mislila sam da ću imati vremena da proslavim medalju, jer sam u planu imala samo miting „DekaNejšn” 31. avgusta u Francuskoj na kojem ću nastupiti kao reprezentativka Balkana. Međutim, odmah posle uspeha u Moskvi stigli su mi pozivi za mitinge Dijamantske lige u Stokholmu i Cirihu. Ne mogu da ih odbijem, izgleda da ću morati da odložim slavlje – rekla je Ivana Španović.
Naravno, posle uspeha u Moskvi, logično pitanje novosadskom tandemu je kada će pasti granica od sedam metara.
– Tu granicu kao izazov ima u mislima svaka skakačica u dalj. Nama je od početka saradnje bio cilj medalja na velikom takmičenju, evropskom i svetskom, i radili smo tako da na najvećim takmičenju skoči najviše. U Moskvi je Ivana to učinila. Preskočila je 6,82 i osvojila medalju i to neuporedivo više vredi od nekog skoka od 7,20 na nekom nevažnom mitingu. Skok preko sedam metara je cilj broj dva i voleo bih da ga Ivana postigne na nekom od narednih velikih takmičenja. Mislim da nije realno da to ostvari na ova tri mitinga do kraja sezone jer posle velikog uspeha dolazi do emotivnog pražnjenja... Ali sve je moguće – razmišljao je naglas Goran Obradović.
Ni vlasnica medalje koju je naša atletika čekala od prvog svetskog prvenstva 1983. nije bila ništa određenija:
– Sada želim da preskočim tih sedam metara... To ne mogu da obećam, ali i ta granica sigurno će pasti jednog dana...
------------------------------------------------------------------------
Uspeo „skauting” trenera Obradovića
– Osamnaest godina sanjao sam da neki moj atletičar osvoji svetsku medalju, ali kockice se sve do ovog puta nisu slagala onako kako sam želeo. U Moskvu je Ivana došla rasterećena bilo kakvih zahteva za visokim plasmanom, a dobar rad tokom jeseni i zime nije nestao uprkos pauzama zbog povrede i bolesti. U kvalifikacijama u verio sam se da može daleko da skoči, ali bavio sam se i što bi rekli košarkaši „skautingom” i gledao ostale takmičarke. Posmatrao sam ih i tokom zagrevanja uoči finala i video da ni one koje su imale skokove oko sedam metara nisu u najboljoj formi. Moj zadatak je bio da je uverim da ima šansu i ona ju je iskoristila u petom skoku – kaže Goran Obradović.
Dodatni argument bila je naša zastava ispred koje je sedeo tokom finala i koju joj je dodao da proslavi prvu medalju za našu atletiku i da svako zna odakle dolazi.