Pupkom vezan za Beograd
Nikolo Farači, Adam Nusbaum i „Džezanova” nastupiće večeras na „Nišvilu”, ali najveća zvezda udarnog dana festivala u Niškoj tvrđavi biće doajen džeza Duško Gojković. Legendarni trubač fligelhornista, kompozitor, aranžer i dirigent, predstaviće večeras kompozicije sa specijalno napisanim aranžmanima za „Belgrejd samit oktet”.
I pored stalnih svirki, Gojković je tokom proteklih meseci snimio dva albuma, jedan u Beogradu sa Big bendom RTS-a, koji donosi spoj latina i džeza, i drugi u Nemačkoj sa gudačima Brandenburškog simfonijskog orkestra, kojim će predstaviti neobičan miks klasike i džeza. Ima još bezbroj planova, između ostalog i za osnivanje Džez fondacije, iako iza sebe ima na hiljade koncerata i 200 ploča.
Čuveni muzičar, koji slavi 63. godine rada i u oktobru 82. rođendan, u razgovoru za „Politiku” priznaje da je svojevremeno „dao” nov život džezu, unoseći balkanske motive u ovaj žanr:
– U džezu više nije važno odakle dolaziš, kakva ti je „farba” na licu, već kako sviraš i šta imaš da kažeš. Još kad sam otišao na Berkli, 1961. godine, probao sam da unesem neke ritmove sa našeg podneblja u džez. I poznati muzičari, sa kojima sam radio, Sten Gec, Majls Dejvis i Dizi Gilespi, rekli su mi: „Slušaj, ti dolaziš sa Balkana, i gledaj da budeš originalan, da doneseš muziku sa svog podneblja”. Tako je nastao Balkan džez, a i prvi sam upotrebio taj termin pre 50 godina. Danas u enciklopedijama poseban stil naziva se Balkan džez.
(Foto D. Ćirkov)
Pričate o davnim danima, iako ne volite da govorite o prošlosti. Šta vam znače uspomene, da li čuvate prvu trubu?
Kao gimnazijalac u Beogradu, noću sam prolazio Bulevarom, i u izlogu nekog komisiona video jednu staru, razlupanu trubu. Došao sam ujutru i rekao gazdi da hoću taj kornet, a on me je odgovarao. Ali, kupio sam tu trubu, iako nisam znao da sviram. Moja majka je čuvala tu prvu trubu, i dali smo da se malo reparira, i onda, posle mnogo godina, Miša Blam mi je rekao da pravi Muzej džeza, i da bi bilo lepo kad bih mu ja dao taj prvi kornet. Ta mi je baš uspomena, a ostale trube ne čuvam. Imam kolege koje imaju po nekoliko desetina instrumenata, a ja posle nekog vremena nabavim novu trubu, a staru poklonim nekome…
Koliko su vas teške okolnosti odrastanja, zatočeništvo, tragičan gubitak oca i razdvojenost od braće očvrsnule i naterale da postanete „neko”?
Jesu, sigurno. A i kad sam izabrao trubu, shvatio sam da sam osuđen da budem „usamljeni jahač”, prinuđen da se bori protiv teških okolnosti, loše ekonomske situacije, protiv predrasuda koje su tada u ovoj zemlji imali ljudi prema džezu. Otišao sam, najpre u Nemačku, pa Ameriku. I bio je to veliki rizik, borba usamljenog jahača, pa ili propadaš ili opstaješ. Što više problema u životu pregrmiš, jači si i korak dalje. Bitna je i disciplina, i samo rad i trening.
Nikada se niste vratili u Srbiju?
Emigrirao sam u Ameriku, bio tamo pet-šest godina. Završio sam studije na Berkliju, otišao u Njujork, kolevku džeza, svirao sa raznim tamošnjim muzičarima i proputovao celu Ameriku. Ali, Njujork je daleko, a Minhen mi je nekako bio bliži da odatle dođem u Beograd. I tamo stvarno imam dobre uslove za rad. Često dolazim, i to mi je kao povratak kući. Pupkom sam vezan za Beograd, bez obzira što sam davno otišao u svet.
Bliži se stogodišnjica džeza…
Nisam Nostradamus, ali čini mi se da džez neće nestati. Stotinu puta su proglašavali smrt džeza, pa ništa. Iako džez nije masivan, i muzika gde se „vrti velika lova”, on se menja, prilagođava vremenu, i to je jedna od retkih umetnosti gde je dozvoljena tolika kreativna sloboda. Nikada neće utihnuti!
------------------------------------------------
Šta je to Fejsbuk
Aktivni ste na Fejsbuku…
„Fejsbuk”, šta je to? To sve radi moj menadžer. Ja sam staromodan, mene tehnika i elektronika ne interesuju. Mobilni sam morao da kupim na nagovor supruge, a najviše volim one stare telefone što se okreću brojčanici. Kompjuter sam kupio ženi. Umesto da buljim u kompjuter, ja odem da vežbam trubu, da pišem novu kompoziciju, džogiram, ili da, pošto nemam auto, vozim bicikl!