Borba protiv terorizma idealan paravan

24. 08. 2013. 10:00

Države su oduvek pokušavale da kontrolišu. Kontrola se najčešće usmerava na druge države, ali nije ni mali broj pojedinaca koji su praćeni i o kojima se prikupljaju podaci. Pod velom nacionalne sigurnosti, borbe protiv terorizma, održavanja mira i poretka, zaštite ljudskih prava i sloboda, obezbeđenja granica, nacionalnog integriteta i celovitosti države, preduzimaju se mnogobrojne aktivnosti i koriste različita sredstva. Razlika između današnjeg i nekadašnjeg kontrolisanja jeste u obuhvatnosti koju obezbeđuju informaciono-komunikacione tehnologije (broj ljudi i njihova komunikacija koja se prati, različiti oblici nadzora i praćenja, brzina obrade podataka i sl.). Tome treba dodati i mogućnosti da se kontrolišu stvari koje se ranije nisu uopšte ili se nisu tako i toliko mogle kontrolisati. Samo u poslednjih pedesetak godina svet su potresali skandali oko otkrivanja špijunskih mreža i „projekata” baziranih na satelitskim i drugim tehnologijama kao što su: „Ešalon“, „Frenčelon“, „Pet očiju“, „Šemrok“, „Minaret“, „Stela vind“, „Oniks“. Razvijani su posebni softveri (npr. „mesožder“, „magični fenjer“) i korišćeni specijalno projektovani sistemi za praćenje i prenos (npr. „pajn gep“) kojima je cilj praćenje komunikacija (vojnih, diplomatskih, industrijskih, privrednih, civilnih). To je svojevrsna industrija i važna privredna grana sa hiljadama zaposlenih. Praćenjem se bave obaveštajne službe pojedinih država ili saveza. Njihovo postojanje je tajno i za „otkrivanje” često su zaslužni novinari i elektronski mediji (npr. Dankan Kembel, Niki Hejdžer, Glen Grinvald, Džulijan Asanž) te zaposleni ili bivši zaposleni (Edvard Snouden). Posebno je bitna uloga ,,uzbunjivača” („duvača u pištaljku“) i nevladinih organizacija. Međutim, neki od njih bivaju optuženi za kršenje nacionalnih propisa (npr. špijunskog zakona iz 1917. godine ili Patriotskog akta SAD iz 2006.) za neautorizovane komunikacije i/ili krađu državne imovine, odavanje vojne, državne, službene, poslovne tajne. Značajno pitanje jesu granice privatnosti i informacione privatnosti pojedinaca i dostupnosti informacija od javnog značaja koje se sukobljavaju s potrebama države i/ili željama vlada da do podataka iz domena privatnosti dođe i nekontrolisano ih čuva, koristi i prenosi. Informaciona privatnost pojedinaca, kao jedno od ljudskih prava nove generacije, ugrožena je postojanjem informaciono-komunikacionih tehnologija, a agresori su, pored države, razne vladine i nevladine agencije, privatni sektor i pojedinci. Borba protiv terorizma je idealan paravan za uplitanje u privatnost i informacionu privatnost pojedinaca. Nude se različiti scenariji za prevazilaženje ove dileme – no, nijedan nije idealan. Granice prava pojedinca su prava drugih pojedinaca, ali prava granica je pravo države. Problem je u tome što se malo zna o obrascima ponašanja u vezi sa terorizmom, te se prikupljaju svi „raspoloživi” podaci i iz njih izvlače oni koji su „relevantni”. Ostatak se nikada ne uništava. Programi koji skeniraju baze podataka u potrazi za bezbednosno interesantnim podacima prekomerno gomilaju nepotrebne podatke o ličnostima, ugrožavajući pojedince jer alati za pretraživanje nisu u dovoljnoj meri precizni i pouzdani u identifikaciji sumnjivih. Pored slučajnih propusta u radu javljaju se i namerni. Linija između njih izuzetno je tanka. Otuda, se međunarodnim i nacionalnim aktima garantuje i štiti ovo pravo, a države ga mogu samo u određenim, zakonom definisanim, situacijama ograničiti. Te određene situacije vezane su za izuzetke, a veliko je pitanje ko i kako te izuzetke definiše. Za njihovu zaštitu formiraju se nacionalne i međunarodne institucije (poverenici, komesari, komisije, odbori, saveti, biroi, komiteti). Pred nacionalnim i međunarodnim sudovima sve češće se pokreću sporovi zbog njihovog ugrožavanja. Informaciono-komunikacione tehnologije su postale pokretači promena u pravu i u drugim oblastima i izazivači pozitivnih, ali i negativnih trendova u mehanizmima zaštite. Pored pravosuđa, poverenika, pravnika i etičara, i informatičari bi trebalo da budu bitni akteri u zaštiti prava pojedinaca. Međutim, njihovo učešće je zasad izuzetno skromno.

Univerzitet u Beogradu – Fakultet organizacionih nauka