Ko je ubio Karađorđa
Mišljenja o uticaju faktora zavere na istorijska događanja duboko su podeljena. Posebno u našoj javnosti. Posle decenija kriza i prilično prizemne propagande iz vremena ratova i sankcija, kod nas su preovladala dva oprečna viđenja. Jedno, prema kome svetom upravljaju svemoćne, gotovo vanvremene sile (Vatikan, masoni, templari, odavno raspuštena Kominterna...), te se čitava istorija može čitati drugačije, snažno obeležena neporecivim delovanjem odavno odlučene zle sudbine, kojoj nekako, što je i najveće čudo, odoleva jedan narod (grupa naroda ili jedna vera). Narod po svemu poseban, dobar i izabran, ali ipak istorijski nesrećan. Zagovornici drugog viđenja tvrde da je u prošlosti sve izvesno, da su teškoće i krize s kojima se suočavaju naša država i narod u celosti izazvani unutrašnjim slabostima. Koliko god nastojali da deluju racionalno, zagovornici ovog mišljenja često odlaze u krajnost – mržnju prema svom narodu.
U Sjedinjenim Državama postoji kvalifikacija zločina koja u prevodu na srpski glasi „zavera”. Ako se mogu zaveriti ljudi, nejasno je zašto se ne bi zaverile i države. Nepravedan odnos Sjedinjenih Država i SR Nemačke prema srpskom narodu tokom protekle dve decenije (Jugoslavija je razbijena ratom, BiH očuvana ratom NATO-a protiv Srba, Albancima s Kosova je pomognuto da se otcepe silom, Srbima sa severa Kosova nije dozvoljeno da se odvoje od albanske države ni milom, a osporena im je čak i autonomija...) svakako ima elemente jednog nenačelnog sporazuma, koji je bio moguć zahvaljujući poremećajima nastalim posle Hladnog rata i neformalnom dogovoru Velikih sila koji ne motivišu samo želja za mirom i stabilnošću, imperijalne težnje, globalna politika, unutrašnje slabosti i neporecive greške Srbije, već i snažna mržnja čiji složeni i neporecivi koreni sežu u davninu.
Ipak, koliko su zavere zaista imale uticaj na tok naše istorije?
Kada sam pre desetak godina predstavljao knjigu „Kratka istorija Srbije” jedan novinar me je pitao da li sam pisao o tome da su Srbe u Prvi srpski ustanak i Drugi svetski rat gurnuli Englezi. Pored toga što su britanske novine prvi put uopšte spomenule srpski ustanak tek godinu dana posle njegovog početka, britanska vlada je posle nekoliko godina uopšte poslala jednog oficira na Balkan (ali ne u Srbiju) da izvidi o čemu je reč i, konačno, što je prilikom posete srpskih deputata kancelariji britanskog ministra spoljnih poslova Kaselreja 1814. godine njegovim sekretarima trebalo objašnjavati gde je Srbija; postoji, valjda, danas uverenje da je na put modernizacije i demokratizacije, iz naručja Osmanskog carstva i u budućnosti možda Rusije, Srbiju izvela zavera skovana u Zapadnoj Evropi. Zavera koja nam je kasnije, biće, donela i modernu ćirilicu, a narodni jezik (svinjara) pretvorila u književni. Na drugoj strani, jedan naš veliki istoričar izneo je svojevremeno tezu da je ubistvo Karađorđa 1817. organizovala britanska obaveštajna služba. Navodno su Britanci na taj način želeli da sačuvaju Osmansko carstvo. Ako ostavimo po strani činjenicu da su 1817. protiv raspada Osmanskog carstva podjednako bile i Rusija i Austrija, treba imati na umu da tada nije postojao telegraf. Sve da je i bila na vreme poslata, vest o Karađorđevom begu iz Beserabije putovala bi do Londona, podstakla zločinačke instrukcije i konačno stigla nazad verovatno mesecima posle njegove pogibije. Treba imati u vidu da britanska obaveštajna služba u to vreme i nije postojala u savremenom smislu. Problematičan je i ključni argument ove teze. Naime jednog od heterista, koji je bio uključen u Karađorđev povratak, njegovi saborci su kasnije streljali. Razlog nije poznat, ali naš istoričar je iz činjenice da je ovaj ranije bio pripadnik garde Jonskih ostrva, koja su se, pak, nalazila pod britanskom vlašću, izvlačio zaključak da je isti bio agent britanske obaveštajne službe. Ako je bio agent ove službe, onda mora da je radio i voždu o glavi.
Dokle god ne postoji mogućnost da se u potpunosti dokaže neka istorijska teza, dotle će postojati zagovornici drugačijih tumačenja. No, ako sagledamo sudbinu carstava koja su se u 19. veku borila za prevlast na Balkanu, zamisao o globalnoj zaveri koja je određivala sudbinu naših predaka gubi na verodostojnosti. Od 1785. do 1914. Sankt Peterburg i Beč su u više prilika pokušavali da podele poluostrvo. Iz raznih razloga od toga su odustajali ili bili osujećeni. Podela je vremenom postala nemoguća bez rata, pošto su novonastale države bliže granicama jedne, postale privržene onoj drugoj, daljoj imperiji. Konačno su oba carstva propala, a njihove naslednice bile odbačene daleko od Balkana.
Sagledajmo, recimo, bilans nedavnog Arapskog proleća. Započeta jednim, za druge prilike malim, incidentom u Tunisu, ova revolucionarna lavina je pojačana izveštajima „Vikiliksa” koji su govorili o korumpiranosti upravo prijatelja SAD i EU među arapskim vođama. Nesumnjivo su Velike sile pokušale da, kada već nisu uspele da ih spreče (osim u slučaju Bahreina), revolucije iskoriste kako bi oborile svoje tradicionalne neprijatelje u Libiji i Siriji. Poslednjih meseci vidimo domete njihovog „uspeha”.