Atina najveća inspiracija

17. 06. 2007. 15:43

Болоњу завио у црно: Бодирога са пехаром Евролиге 2002. (Фото Евролига)

Posle osvojene duple italijanske krune s milanskom Olimpijom, 1996, Dejan Bodiroga je nastavio karijeru u madridskom Realu u kojem ga je čekao Želimir Obradović, trener koji ga je vodio u najviše utakmica, kako u klubovima tako u reprezentaciji. Tog leta, na Olimpijskim igrama u Atlanti, zajedno su osvojili srebrnu medalju, izgubivši u finalu od "tima snova" sa 95:69. Bilo je to prvi put da se jedna selekcija čitavo poluvreme ravnopravno nosi sa američkim profesionalcima, a razlika bi sigurno bila manja da je mogao da igra Zoran Savić, jer osim Vlada Divca ostali naši centri nisu mogli da pariraju Šakilu O` Nilu, Hakimu Olajdžuvonu i Dejvidu Robinsonu.

Bodiroga je tada pokazao zube najboljim američkim igračima, a Geri Pejton, Anferni Hardevej i Mič Ričmond su prvi put videli neke poteze kojih nema u knjigama.

Posle Atlante trebalo je da opravda velika očekivanja španske javnosti, a posebno Realove publike.

S Madriđanima je već u prvoj sezoni osvojio svoj prvi međunarodni trofej – Kup pobednika kupova (1997). Izostala je državna titula, ali je ta godina za njega bila više nego uspešna.

U leto 1997, na Evropskom prvenstvu u Barseloni, Jugoslavija je odbranila zlatnu medalju iz Atine. Italija nije imala šansi u finalu (61:49).

Iako je druga sezona u "kraljevskom" klubu bila manje uspešna, na kraju 1998. on je u svim izborima poneo naziv najboljeg igrača Evrope.

Glavna preporuka za to mu je bilo Svetsko prvenstvo u Atini na kojem je proglašen za najboljeg. U finalu protiv Rusa (64:62) blistao je njegov dugogodišnji prijatelj i saigrač iz juniorskih dana Željko Rebrača, a njemu je pripala glavna uloga u jednom od najdramatičnijih polufinala u istoriji svetskih šampionata.

U tom nezaboravnom meču protiv Grka, pred 20.000 njihovih navijača u Olimpijskoj dvorani, Jugoslavija je u jednom trenutku bila bez nade.

Tim koji je maltene "skrpljen" za ovo prvenstvo gubio je od domaćina sa 12 poena razlike, a finale je izgledalo daleko, daleko. "Plavi" su se na Bodiroginim krilima vratili iz mrtvih i izborili produžetke (57:57), a zatim i pobedu (78:73).

Najbolji igrač utakmice postigao je dve petine poena za svoj tim (31). Gotovo svi domaći listovi su ga proglasili za najboljeg košarkaša ili sportistu 1998. godine, a među njima i "Politika" i Jugoslovenski olimpijski komitet.

U anketi "Evrobasketa", u kojoj je učestvovalo 26 novinara, izabran je za najboljeg evropskog košarkaša.

Posle SP 1998. legendarni ruski stručnjak Aleksandar Gomeljski je izjavio:

– Samo Bodiroga i Rebrača su mi se svideli u reprezentaciji Jugoslavije. Ne potcenjujem druge, ali Jugoslavija je po ko zna koji put odigrala šampionat s dvojicom igrača, kao nekada s Kićanovićem i Dalipagićem. Bodiroga je verovatno prototip igrača za 21. vek. Evropa nije izdržala uticaj NBA što se kroz njegove predispozicije i igru najbolje vidi.

S tim počastima prešao je u Panatinaikos, opet kod Željka Obradovića. Zajedno su osvojili dve titule evropskog prvaka (1999/00, 2001/02) i tri u Grčkoj (1999-01).

Zbog NATO bombardovanja naša reprezentacija se za Evropsko prvenstvo u Parizu 1999. pripremala u inostranstvu.

Uprkos velikoj želji i inatu svih naših igrača, osvojena je "samo" bronzana medalja za koju su kasnije listom isticali da ima "zlatni sjaj".

Jednu od najboljih partija u Panatinaioksu pružio je na završnom turniru Evrolige u Bolonji 2002. U finalu je pobeđen domaći Kinder (89:83) sa Jarićem, Đinobilijem, Grendžerom, Smodišom, Rigodoom... Bodiroga je proglašen za najboljeg, a finale je završio s 21 poenom, sedam skokova i četiri asistencije.

(Sutra: Nezaboravni Indijanapolis)